KIBERPOTROŠAČ I NJEGOVO PRAVO

Moje surfanje pripada meni, tako bi se nekako mogla parafrazirati izjava Tima Bernersa Leeja koju je dao BBC-ju u intervjuu vođenom povodom njegovog kratkog boravka u domovini. Berners Lee misli, naime, da podaci o surfanju (adrese stranica koje ste posjetili, vrijeme provedeno na njima itd.) trebaju ostati privatnii, te da davatelji internetskih usluga ne smiju zloupotrijebiti mogućnost pristupa tim podacima. Pritom je vrlo uvjerljiv u argumentaciji. Daleko od toga da o problemu privatnosti na Webu govori služeći se visokoparnom, teorijskom artiljerijom – što mu simboličko mjesto u povijesti mreže nesumnjivo dopušta – ovaj izumitelj WWW skloniji je slikovitim usporedbama:

Želim biti siguran da činjenica da sam na internetu pogledao nekoliko knjiga
o nekoj vrsti raka neće doći do mojeg zdravstvenog osiguravatelja i da moje zdravstevno osiguranje neće porasti za 5% jer su u osiguranju saznali
da sam tražio te knjige.

Povod ovakvom razmišljanju leži u najavi najvećih britanskih telekomuniakcijskih operatera da će angažirati agenciju specijaliziranu za praćenje korisničke aktivnosti na Webu u cilju izrade korisničkog profila. Na osnovu njega, korisnicima bi u budućnosti korištenje Weba, navodno, bilo bitno lakše, budući da bi na svoje internetske adrese primali njima primjerene reklame i obavijesti. Iako i davatelji usluga i spomenuta agencija jamče novu razinu privatnosti kao i mogućnost da uslugu isključite, jedan veliki dio britanske javnosti zabrinuto je reagirao na ovu najavu.

Gotovo istodobno u Hrvatskoj je predstavljen novi zakon o elektroničkoj komunikaciji, koji bi po pisanju Bussines.hr-a mogao biti donešen već u svibnju. Novi zakon će između ostalog pokušati regulirati korištenje DTK-a, telekomunikacijsko tržište, odnose između operatera, implementaciju digitalnog radija i televizije, pravnu regulativu, institucionalnu strukturu zaduženu za praćenje razvoja elektroničke komunikacije i tako dalje. Ostavimo ovaj čas po strani pozitivne aspekte donošenja novog zakona, među kojima je onaj o uvođenju strožih pravila igre na tržištu hrvatskih telekomunikacija nedvojbeno najvažniji, i obratimo pažnju na slijedeće. U izvješću s predstavljanja zakona dvije stvari, naime, upadaju u oči: rok od nepuna dva mjeseca predviđen za javnu raspravu i zakon koji obavezuje operatere na šestomjesečno čuvanje podataka dobivenih telefoniranjem, surfanjem i SMS-anjem.

Takozvanu javnu raspravu, gotovo da ne treba ni komentirati: nepuna dva mjeseca naspram dalekosežnih posljedica koje će prouzročiti regulacija ove profitabilne grane ekonomije; upitna stručnost i transparentnost državnih tijela zaduženih za izradu zakona naspram korisnika, odnosno građana; interes profita naspram interesa društva i tako dalje, i tako dalje. Sve, naravno, zapakirano u sjajni celofan usklađivanja s europskim pravnim stečevinama i zaštitom potrošača. Da stvar izgleda bizarnije, u određenim je dnevnim novinama novi zakon predstavljen kao što će korisnike zaštiti od spama.

Što se tiče obaveze šestomjesečnog čuvanja podataka, umjesto komentara treba se opet vratiti Berners Leeju.

Vjerujem da je vrlo važno da me operater opskrbljuje vezom na Internet kao što
me vodovod opskrbljuje vodom. Operater omogućava povezanost i to
bez drugih dodatnih usluga (skladištenje podataka, na primjer; op.m.)

Stoga, kome vladina tijela zadužena za telekomunikacije pripremaju poslovni teren nalažući operaterima obavezno čuvanje podataka? Trećoj strani? Kako će treća strana koristiti podatke? Hoće li ih kupovati od operatera ili će ih sama prikupljati? I jesmo li sigurni da će nam novi zakon ostaviti mogućnost da program koji prati naše telekomunikacijske aktivnosti jednostavno isključimo, kao što je to slučaj u britanskom primjeru?

Intervju s Berners Leejem zanimljiv je zbog još nečega. Daleko od toga da u svojem intervjuu zastupa neku radikalnu medijsku ili društvenu opciju, Berners Lee na trenutke podsjeća na Iliju Rkmana, čovjeka koji je - ako se ne varam – među prvima u Hrvatskoj progovorio o potrošačkim pravima. Ustvrdivši da bi promijenio svog operatera ukoliko bi ovaj angažirao agenciju za praćenje aktivnosti na webu, Berners Lee zapravo ponavlja staro pravo potrošača, odnosno građanina. Misleći na svoju telekomunikacijsku aktivnost i podatke generirane njom, on kaže:

To je moje – ne možete to imati. Ako ih želite iz nekog razloga, morat ćete pregovarati sa mnom. Ja se moram složiti, moram znati što dobijam zauzvrat.

XS4HAAG

Odnos vrha EPH-a i uredništva Jutarnjeg lista prema novih tehnologijama svakako zaslužuje ozbiljnu studiju. Od prvotnog nepovjerenja u Internet, primjerice, preko restrikcije hiperlinka, do nedavnog pokušaja opravdavanja Butkovićeve neprofesionalnosti pričom o 'mračnoj strani interneta', pojedini menadžeri, urednici i novinari ove novinske kuće svako malo daju nam misliti o mreži svih mreža.

Posljednji slučaj je višestruko zanimljiv. Na početnoj web – stranici Jutarnjeg lista u desnom gornjem kutu tako od danas u streamingu (prijenosu zvuka i slike u stvarnom vremenu na Internetu) možemo pratiti sudski proces trojici hrvatskih generala koji se vodi u Haagu. Dvije su stvari zanimljive. S jedne strane, izravni prijenos suđenja na web-stranici jednih dnevnih novina, i s druge, napomena na dnu prozorčića za prijenos, koja na tehničkoj podršci zahvaljuje nizozemskom provajderu XS4ALL i web – stranici Domovina.net; stranici koja od 1995., između ostaloga, putem internata prenosi haška suđenja uživo.

Prijenos suđenja na web-stranici Jutarnjeg lista, naime, na stranici na kojoj prijenos ne očekujemo, dijelom podsjeća na ratne dane izvanrednih vijesti, na neprekinuti tok važnih informacija namijenjen ne toliko informiranju koliko ideološkom homogeniziranju. Nije isto pratite li prijenos suđenja na stranici namijenjenoj živom prijenosu cjelokupnog rada Haškog suda, ili na stranici dnevnih novina na kojoj se prijenos za korisničku pozornost natječe s, primjerice, izvješćem o prvom danu reality-showa. S druge strane, činjenica da prijenos omogućuje jedan od najvećih nizozemskih provajdera postaje značajnija ako znamo da je XS4ALL pokrenut 1993. od strane četiri hakera i da se 1994. u njegov razvoj uključio i kulturni centar De Balie iz Amsterdama ( Je li netko spomenuo Zamirnet? Antiratnu kampanju?). E sad...

Na svom nedavnom predavanju o budućnosti Interneta, o kojem nam izvješće donosi Open Democracy, Jonathan Zittrain je jedinu nadu u budući razvoj mreže nad mrežama položio u komunitarijance. On, naime, tvrdi da su Internet kakvog danas poznajemo stvorile četiri društvene skupine na četiri načina. Slobodno parafrazirajući, riječ je o poduzetničkim ( authoritarian), političkim ( federalist), supkulturnim (libertarian) i komunitarijanskim (communitarian) skupinama. U dinamičkom suodnosu, ove su skupine oblikovale Internet vodeći se s četiri strategije djelovanja: hegemonijskom (top-down), oporbenom (bottom-up), hijerarhijskom (hierarchy) i poliarhijskom ( polyarchical) strategijom. Tvrdeći da su zloupotrebe Interneta u zadnje vrijeme dosegle svoju najvišu točku, i da su došle sa područja kojeg zauzimaju supkulturne skupine, Zittrain najveću opasnost ipak vidi na području poduzetničke društvene skupine sklone različitim oblicima autoritarnog djelovanja. Eliminiravši političku društvenu skupinu, okupljenu oko različitih vladinih organizacija, kao odviše hegemonijsku, Zittrainu je na grafikonu preostala samo jedna skupina (komunitarijanska) i jedna strategija (oporbena).

Upravo ova skupina i ova strategija nedostaju u primjeru prijenosa haškog suđenja na stranicama Jutarnjeg. Štoviše, susret jednog od najvećih nizozemskih provajdera sjajne (hakerske) prošlosti s jednom od najvećih medijskih kuća u Hrvatskoj, povodom suđenja hrvatskim generalima, ne samo da potvrđuje Zittrainova razmišljanja, nego ukazuje i na zaboravljenu bliskost između libertarijanske i poduzetničke elite. Da stvar izgleda gore - kao u nekoj didaktičnoj priči - na web-stranici Domovina.net, na jedinom području za kojeg u ovom slučaju možemo reći da pripada komunitarijanskim tendencijama, u trenutku dok ovo pišem, suđenje nije moguće pratiti.

KIBERDŽEZVA PREDSTAVLJA...

U Galeriji Galženica, 2. travnja 2008., otvara se skupna izložba vezana za projekt Kiberdžezva. Izložbu su u suradnji sa studentima Odsjeka za animaciju i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti pripremili Vjekica Buljan, Morana Matković, Petra Šešljaga i Klaudio Štefančić. Cilj izložbe je predstaviti mlade umjetnike koji su svoj izraz pronašli u domeni novih medija i predstaviti koncept umjetnosti kakav vide nadolazeće generacije umjetnika.

Osim ovog bloga, izložbu prati i blog jedne od sudionioca izložbe, umjetnice Dine Rončević, pod nazivom "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina' ".

Tema projekta umjetnice Antonije Begušić je istraživanje pitanja virtualnog identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a i ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi, te istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta. Fokus je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Samo istraživanje bavi se upravo virtualnim identitetom i odnosom muškaraca i žena u virtualnom okruženju. Serija fotografija fragmenata tijela jednog čovjeka ukazuje na to da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta i ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografijama bi, prije razvijanja, bio umetnut tekst (rečenica-dvije) dopisivanja 2 neznanaca sa datumom dopiske koji bi prikazivao razvoj odnosa u periodu od 2 mjeseca.


Umjetnica Petra Hudić, odlučila se za temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad pod nazivom "953" sastoji se od serije fotografija koje prikazuju taj isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...), a koji je podsjetnik na dragu osobu i internu priču. Naime, 953 je zadnji dio broja telefona bivšeg dečka s kojim je umjetnica u kontaktu samo preko Facebooka, tako da susret s tom osobom više nije fizički već strogo "internetski". Naglasak je na broju jer računalo radi isključivo na temelju brojeva. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati "nastavak" te komunikacije, komunikacije preko interneta.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju interneta i vlastitog rada. Cijeli projekt je zapravo dio umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih lokacija te ih potom fotografirala, no, bilo je i besciljnih vožnji. Lokacije su auto-praonice, radione i slična mjesta koja su po nečemu specifična (npr. reklama u obliku polovice automobila postavljene iznad ulaza). Ta su joj mjesta, kao i sama vožnja motora, predstavljala isključivo ˝muški svijet˝ te tako bila nedostupna. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo "muška posla", na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi, te kako to utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Proces prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'".

Medij distribucije umjetnika Luke Hrgovića je internet (YouTube), a proizvod film, tj. video-zapis. On internet promatra kao mjesto na kojem može "izložiti" rad, a ne isključivo kao "medij za stvaranje". Na izložbi će biti prikazan umjetnikov razgovor s psihologinjom o dvije teme koje proučava već duže vrijeme, a to su multiplikacija i preuzimanje drugih identiteta, te radovi vezani uz to.

Rad umjetnice Mirne Martini pod nazivom "Mit o podzemlju" uključuje ljudsku potrebu za komunikacijom s prošlosti, njezinim slojevima. Na izložbi će umjetnica iznijeti skicu jednog futurističkog groba s dodatnim priključcima kao što su lampa, kugla s osobnim predmetom, ploča s imenom i adresom potraživanja, te klupa uz ploču na kojoj će biti položena knjiga s nacrtima, skicama, urbanističkim rješenjima i varijacijama projekta. Tragovi koji ostaju govore više o samom objektu nego o subjektu priče; od subjekta na grobu ostaje samo ime. Izloženi rad popraćen je i web stranicom.

"UTOPYAorTOMMOROW" ,projekt umjetnice Matee Šabić, rad je koji uspoređuje 4 percepcije stvarnosti s obzirom na osjetila i komunikaciju. Rad govori o tome kako predstavnici te 4 percepcije stvarnosti u govoru ili pismu ne mogu komunicirati jer ne govore istim jezikom, iako su možda iz iste zgrade, ulice, kvarta, grada, države... Sastoji se od dva dijela: prvi dio čine monitori na kojima "zdrava", gluhoslijepa, gluhonijema i slijepa osoba čitaju, tj. prevode ideju za "utopiju", te kompjuter sa prikazom web stranice koja objašnjava sam projekt i prenosi uživo situaciju s izložbe; drugi dio se nalazi pored prvog i istaknut je bijelim kvadratom na kojem su reljefno izdignute riječi "komunicirati, to communicate", latinicom i Brailleovim pismom. Na kvadratu će se nalaziti predstavnici 4 percepcije stvarnosti i "gosti", te će pokušati uspostaviti komunikaciju, tj. razumjeti se.

MANIFEST ZA MANUAL

Nedavno je do Kiberdzezve dospjela informacija o web stranici zanimljivog naslova: Digital Artists Handbook. Riječ je o projektu neprofitne engleske udruge folly čija se aktivnost odvija uglavnom na području digitalne umjetnosti. Na ovom priručniku rade brojni novomedijski umjetnici, kustosi i teoretičari s ciljem da umjetnicima zainteresiranima za nove medije (digitalnu umjetnost) ponude prvu tehničku pomoć: kratku povijest određenih umjetničkih žanrova (video umjetnost, umjetnost zvuka, softver umjetnost itd.), sredstva potrebna za rad (softveri naimijenjeni obradi slike ili zvuka, progamski jezici, web aplikacije, distribucijske web baze itd.), mogućnost participacije u projektu i, općenito, jednu diskurzivnu klimu, koja umjetnicima može olakšati snalaženje na još uvijek poprilično getoiziranoj sceni. Digital Artists Handbook dio je šireg kulturnog pokreta, poznatijeg pod nazivom FLOSS. Svi su programi, alati i servisi namijenjeni umjetničkom radu besplatni; promiče se udruživanje, kolaborativni rad i razmjena znanja.

Digital Artists Handbook, s druge strane, tipičan je oblik umjetničke prakse u kontekstu Weba 2.0. Ako ga retrospektivno sagledamo u kontekstu povijesti novomedijske umjetnosti, zamjećujemo da se pojavljuje točno deset godina od manifesta taktičkih medija (1997), kao što se i manifest taktičkih medija pojavio točno deset godina nakon manifesta nestabilnih medija (1987). Jedina i nimalo nevažna razlika, čini se, leži u tome što su digitalni praktičari danas umjesto manifesta odlučili objaviti priručnik.

Razloge toj odluci ne treba dugo tražiti: kultura otvorenog koda postala je dominantni poslovni model u informatičkoj industriji danas; Linux, marginalni operativni sustav s početka 90-ih, razvijen slobodnom participacijom svojih korisnika, danas nudi ozbiljnu i besplatnu alternativu drugim operativnim sustavima na području desktop računala; trend prebacivanja korisničkih mogućnosti s PC-ja na WWW, zahvaljujući sve jeftinijem i bržem hardveru, uposlio je milijune developera, a korisnike mreže, pa tako i umjetnike, suočio sa mobilnošću, s jedne strane, i obiljem, s druge strane. Nabrajanje bi mogli nastaviti, ali na obilje treba obratiti posebnu pažnju.

S pozicije marksističke teorije, dvije su stvari s Priručnikom za digitalne umjetnike zanimljive: s jedne strane, besplatni sadržaji (alati, servisi, softveri itd.), i s druge, njihovo obilje. Na prvu loptu, čini se kao da sredstva za proizvodnju prelaze u ruke digitalnih proletera ( tu smo kod još jednog manifesta, iz 1997. The Digital Artisans Manifesto R. Barbrooka i P. Schultza), kao da je riječ o tihom procesu koji se odvija, kako Barbrook sugerira, u samom srcu kapitalizma: u Silicijskoj dolini Sjedinjenih država. Iz te perspektive, kapital u nekoj gargantuovskoj inscenaciji proizvodi više nego što može pojesti/akumulirati, pa je primoran prepustiti višak radnicima. Ovi pak postepeno uz proizvode (sredstva potrebna za reprodukciju radne snage), stječu kontrolu i nad sredstvima za proizvodnju (operativni sustavi, web aplikacije i servisi, kodovi itd.) i tako pripremaju ekonomsku i društvenu promjenu, odnosno revoluciju.

Što ako zamislimo da umjesto široko dostupnog i besplatnog operativnog sustava – što je ideja koja je još do prije deset godina u mraku Microsoftovog monopola sjajila kao pariška komuna - danas imamo široko dostupan, slobodan i besplatan bežični pristup mreži; nešto kao pristup osnovnoškolskom obrazovanju? Dobrohotni kritik na to bi rekao: kao što je besplatni OS donedavno bio utopija, a danas stvarnost, tako će i slobodan pristup bežičnoj mreži jednom, i to uskoro, biti moguć. I eto nas u lošoj beskonačnosti.

Prelazak sredstava za proizvodnju u ruke digitalnih proletera (i umjetnika) nije tako uvod u samoukinuće kapitala - u ono što Marx tumači nemogućnošću kapitala da ovlada vlastitim inherentnim antagonizmima – nego prije jedna od tihih ekonomskih implozija, koja na području digitalne tehnologije sve brže mijenja proizvodne odnose (decentralizacija, User Generated Content, P2P itd.) i tako održava rad kapitala u punom pogonu i kontinuitetu.

Što je onda u takvim uvjetima primjerenije kao vodič (mladim) digitalnim umjetnicima? Manifest, naravno.

REALITY SHOW

Svijet je danas "pozornica" više nego ikad- "reality" televizija je vrlo popularna, a internet je postao glavno mjesto za ostvarivanje kontakata i eksponiranje. No, kakve su reakcije na tzv. "ulična kina" ?

Umjetnica Dara Friedman, 2007. godine je ostvarila projekt pod nazivom Musical- ljudi spontano počnu pjevati hodajući Manhattanom, a reakcije su se tajno snimale. Poslovni ljudi, majke, djeca, vozači taksija, turisti- svi su uključeni u projekt koji stvara neočekivani "mjuzikl" za sve one koji ih okružuju. Dakako, stanovnici New Yorka su naviknuli vidjeti druge kako pjevaju uz svoje slušalice, no projekt Dare Friedman govori o položaju zvuka u suvremenoj kulturi, a pogotovo u urbanoj okolini- osoba koja počne pjevati usred dana hodajući ulicom, postaje samo još jedan zvuk, još jedna buka u svoj toj gužvi i žurbi. http://www.publicartfund.org/pafweb/projects/07/friedman/friedman-07.html


Iste godine, noćna instalacija umjetnika Douga Aitkena, nazvana Sleepwalkers, uspjela je privući nešto više pažnje- sedam ekrana bilo je postavljeno na Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, a prikazivali su dnevne rituale petero ljudi: zaposlenika u pošti, radnika u uredu, dostavljača, biznismena i električara. Po dva su prikazivana u isto vrijeme, a svaka je priča trajala jednako dugo i imala istu strukturu.
Ono što je zanimljivo kod ovog projekta je to što promatrač može vidjeti nekoga na ulici kako vozi bicikl u isto vrijeme kad i dostavljač sa ekrana- da je video prikazivan u kinu, ovakva veza ne bi postojala- dakle, promatrač nije uključen u video; ovaj put je video uključen u vanjski svijet. http://www.moma.org/exhibitions/2007/aitken/


Oba projekta zapravo zazivaju ono što je primijetio Jean Baudrillard, a to je da je "kino prisutno u cijelom gradu- tom izvrsnom, neprestanom izvođaču filmova i scenarija" .

TELEFONIRANJE

Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.

U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.

Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.

Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.

I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?

FEMFEST IN BERLIN

Nedavno se na Nettime diskusijskoj listi pojavio poziv na izložbu, konferenciju i radionicu posvećenu - ne isključivo - digitalnom umrežavanju žena iz Istočne Europe. Događanje bi se trebalo održati tijeom svibnja i lipnja mjeseca u Berlinu i, kako kaže jedna od kustosica, Tatiana Bazzichelli, odnosit će se na područje na kojem se preklapaju aktivističke, umjetničke i hakerske prakse.

HACK.Fem.EAST je tipično novomedijsko događanje, čiji karakter dodatno određuje dosadašnji rad Tatiane Bazzichelli, talijanske sociologinje, kustosice i hakerice. Dva se aspekta njezinog rada, iz naše perspektive, čine najzanimljivijima. Prvi se odnosi na pokretanje mreže AHA posvećene aktivizmu, hakiranju i umjetnosti (activism – hacking – artivism). Od 2001. godine AHA mreža promiče, producira i informira javnost o političkim, tehnološkim i umjetničkim aktivnostima na području primjene novih tehnologija u Italiji i odnedavno u Njemačkoj. Među poznatijim aktivnostima ove mreže treba istaknuti povezanost s aktivističkim pokretom protiv zemlaja članica skupine G8 i organizaciju nezavisnog festivala kratkih porno filmova u Berlinu, tzv. Cum2Cut.

S druge strane, čini se da ovo područje presijecanja između aktivizma, umjetnosti i hakiranja može dobro poslužiti jednoj od umjetnica s naše buduće izložbe, Dini Rončević, koja, dijelom off-line a dijelom on-line, radi s problemom ženskog pristupa tehnologiji (strojevima), koristeći pritom i neke vidove kulture novih medija (weblog).

Drugi zanimljiv aspekt rada Tatiane Bazzichelli odosi se na njezinu nedavno objavljenu knjigu La rete come arte, koju bi privremeno mogli prevesti kao Umjetnost umrežavanja, u kojoj je dala jedan povijesni prikaz kolaborativnog rada na području talijanske umejtnosti, od Fluxusa 60-ih do novih medija 90-ih. Pritom treba naglasiti činjenicu da je Bazzichelli sociologinja i da je u svom prikazu naglasila upravo društveni aspekt umjetničke prakse.

P.S. Događanje još nema web stranicu, ali zainteresirani se mogu javiti na t.bazzichelli@mclink.it i na gaianovaz@gmail.com