02 lipnja 2008

BEZ NAZIVA


Jedna od prednosti rada u galeriji leži u komunikaciji s posjetiteljima. Čak i u situacijama u kojima ne dolazi do izravnog kontakta, imam svojevrsnu privilegiju da s vremena na vrijeme, gotovo voajerski, pratim njihovo ponašanje, njihovo kretanje kroz prostor i odnos prema onome što gledaju. Svaka izložba tako ima svog posebnog promatrača. To, bez ironije, mogu reći i za onu koja se, osim posjetitelja na otvaranju, ne može pohvaliti velikom posjećenošću. U tom slučaju, čini se, naime, da izložba čeka nekog svog idealnog posjetitelja i da će se taj susret, možda, dogoditi negdje drugdje, u nekoj drugoj galeriji.

Upravo završena izložba Nove mreže novih medija, također, ima svoje junake. Točnije, tri junakinje, gimnazijalke kojima je posjet izložbi dio obavezne srednjoškolske edukacije. Premda sam bio nemalo zabavljen dogovorima za predstojeću izložbu, nisam mogao ne primijetiti pozornost koju su posvetile izložbi prepunoj teksta. Prvo su polako slijedile kronologiju postava, od gornje do donje razine galerije, od 1988. do 2005., a potom se vratile, vremenskim odsječcima koji su ih valjda najviše zanimali. Jedna je od njih, primjerice, osobitu pozornost posvetila izdanjima Multimedijalnog instituta (L. Lessig, "Kod i drugi zakoni kiberprostora", M. Wark, "Hakerski manifest", M. Gržinić, "Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije"), druga, ako se ne varam, 1991. godini itd.

Općenito, o rekcijama na izložbu Nove mreže... mogu reći slijedeće. Zapamtio sam ih tri.

Prva se odnosi na količinu teksta, što, pak, upućuje na nerijetko zaboravljeni tekstualni aspekt kulture i umjetnosti novih medija, osobito u World Wide Web varijanti.

Druga se odnosi na začuđenost nad kronologijom, u smislu: "Kako je to davno bilo, a meni se činilo...", što upućuje na poznati fenomen percepcije vremena, u kojem nam se neki događaji čine bližim nego što doista, kalendarski jesu. Taj se osjećaj zgušnjavanja vremena obično javlja u trenucima intenzivne angažiranosti, što, pak, upućuje na dvije stvari: s jedne strane, na brzinu događanja na području novih medija, a s druge, na sve brži način svakodnevnog života (određenog brzim događanjima na području novih medija).

Treću obilježava nevjerica u činjenicu da se prvi Media Scape festival Integration of Technology održavao u Zagrebu u periodu od 13. do 16. svibnja 1993., u vrijeme u kojem je granatiranje Zadra, Karlovca ili Vinkovaca bilo gotovo svakodnevna pojava, što upućuje na važnost sociocentričnog pristupa novim medijima u Hrvatskoj.

Što se tiče moje (autorske) naknadne pameti, moram reći da mi je izložba ukazala na jedan zanimljiv paradoks. Primijetio sam, naime, da je povijest najmanje prisutna u izloženim kronologijama, da do reprezentacije jednog sasvim jedinstvenog vremena put ne ide preko nekog skupa prošlih događaja, poredanih kronološkim redom, nego preko mjesta događaja. Na tragu de Certeauove analize pješačkih taktika, mogu reći da znanstveni diskurs, da bi uopće izrazio specifičnost novih medija, mora montirati vremenske isječke u prostoru (izložbe, teksta, filma...), kao što pješak montira isječke prostora u vremenu. Drugim riječima, što je diskurs povijesne analize sabijeniji, statičniji, usredotočeniji na konkretni prostor, to je pokretljiviji u pokušaju da izrazi konkretno vrijeme.


Nema komentara: