TEHNOLOŠKA SVAKODNEVNICA

Već smo u jednom od prethodnih postova (Facebook kruži Hrvatskom) kritizirali reprezentaciju Weba 2.0 kao napasti kojoj je teško odoljeti. Evo dva primjera koja od tehnologije ne čine bauka, nego pokazuju kakvu ulogu ona može igrati u svakodnevnom životu.

Prvi se odnosi na predsjedničke izbore u Sjedinjenim državama. Redakcija je Cybernetnewsa, naime, napravila analizu zastupljenosti američkih predsjedničkih kandidata na glavnim servisima Weba 2.0, odnosno pobrojala je njihove simpatizere među korisnicima YouTubea, My Spacea, Facebooka, Digga itd. Rezultati pokazuju da među republikancima uvjerljivo pobjeđuje vremešni libertarijanac Ron Paul, dok među demokratima, također uvjerljiva, pobjeda pripada Baracku Obami. Budući da Obama po broju svojih simpatizera nadmašuje Rona Paula – radi se o pola milijuna korisnika – pobjednik američkih predsjedničkih izbora na internetu je Barack Obama. Premda je zastupljenost političkog marketinga na internetu još uvijek višestruko manja od one na televiziji ili u novinama, čini se da internet postaje sve zanimljivije političko područje (u taj se trend uključuju i susjedi Slovenci; vidi prethodni post).U tom smislu, zajedno s Clausewitzem, može se bez imalo cinizma reći kako je tehnologija nastavak svakodnevice drugim sredstvima.

Drugi se primjer odnosi na interpretaciju tehnologije, na način njezine primjene. U svom najnovijem istraživanju, američka sociologinja Danah Boyd – inače, znanstvenica koja je u Americi izazvala nemalu polemiku uključivši klasnu podjelu u analizu korisnika Web 2.0 servisa – na primjeru majke i kćeri, pokazuje kako se svaka od njih u šopingu služi tehnologijom. Premda povezane različitim kulturalnim i biološkim mrežama, razlika u godinama čini njihovu upotrebu tehnologije potpuno drugačijom. Prije kupovine odjeće, kćerka je, naime, u kabini za presvlačenje prvo fotoaparatom snimila samu sebe u različitim odjevnim kombinacijama; zatim je fotografije postavila na neki od web servisa koje koristi, očekujući reakcije prijatelja. Istodobno je usporedila cijene odabrane odjeće i nakon što je od prijatelja dobila povratnu informaciju, jednostavno je kupila društveno najprihvatljiviju i ekonomski najjeftiniju odjeću.

NARODNI INTERNET

Filmski.net, domaća web stranica posvećena filmu, upravo je objavila statističke podatke o korisničkom ponašanju svojih posjetitelja. Najčitanije vijesti Filmskog odnose se na sex. Ljudska – i trebamo li reći hrvatska – znatiželja za sexom toliko je, naime, jaka, da je u 2007. među prvih deset najčitanijih članaka ušao i onaj napisan još davne 2004. (Istina, riječ je o tetovažama Angeline Jolie, ali...molim!)

Nedavno je PC Chip objavio intervju s Vukom Ćosićem, jednim od najznačajnijih net.art umjetnika, suosnivačem Ljudmile i friškim savjetnikom predsjednika Slovenije za Internet, pitavši ga što misli o njihovom webu. Ma okej, ali dajte malo ljudima tih social softver kerefeka...komentara, korisničke participacije, tagiranja, druženja – tako nekako je glasio njegov odgovor. (Navodimo po sjećanju, jer na webu intervju nije dostupan u cjelosti)

Za razliku od PC Chipa, Filmski je prihvatio nešto od Weba 2.0: primjerice, mogućnost da ocjenjujete filmove, da ih tako rangirate i radite svojevrsnu alternativnu blockbuster listu. Kada se tome pridoda statistika o najčitanijim prilozima, čini se da Filmski djelomice otkriva drugo lice Weba 2.0 u Hrvata. Njega bi u skladu s trendom demokratizacije Interneta, bez većih problema mogli nazvati narodnim.

PROMATRANJE NOVIH MEDIJA

„ Promatranje novih medija“ ime je ciklusa predavanja koje organizira pariška viša škola dekorativnih umjetnosti ( Ensad) i odsjek za suvremenu umjetnost i nove medije na Sorbonni. Ta predavanja ispituju umjetničku specifičnost novih medija te se bave različitim aspektima samog umjetničkog stvaranja na tom području. Dobrodošli su i komentari na rad i prijedloge umjetnika, istraživača, tehničara i kustosa koji sudjeluju u projektu. Predavanja se održavaju svakih 15 dana.

U sklopu ovog projekta nastao je i blog preko kojeg studenti odsjeka za suvremenu umjetnost i nove medije na Sorbonni, aktivno sudjeluju u projektu ( svojim komentarima, skupljanjem dokumentacije...).

Od umjetnika koji su sudjelovali na ovim predavanjima, ističe se Christophe Bruno sa svojim projektom „ net.artiste“ , u kojeg je uključio radove umjetnika kao što su Claude Closky, Agnès de Cayeux i Miltos Manetas. Najzanimljivije se zbivalo na mreži; prostor izložbe posebno je konstruiran i na Second Life-u, te su radovi spomenutih umjetnika dobili novu dimenziju.

Sudionici predavanja bili su i Fanette Muxart i Clôde Coulpier, umjetnici koji glavnim terenom svog umjetničkog stvaranja smatraju upravo internet. Coulpier uglavnom proučava blogove, a često se osvrće i na pornografske stranice. Muxart se bavi samim utjecajem interneta na čovjekov društveni život.

Na kraju svega, umjetnike najviše zaokuplja i za nas vrlo važno pitanje: kako će za nekoliko godina izgledati sve postojeće razmjene preko interneta, što će ostati od podataka na serverima, koliko će često biti korišteni, te hoće li sve ubrzo biti potpuno zaboravljeno?

OD BBS-a DO WEB-a 2.0

Posljedni post na blogu Nicholasa Carra izvadak je iz njegove nove knjige The Big Switch: Rewiring the World, from Edison to Google. U njemu Carr sažeto prikazuje posljednja dva desteljeća našeg korištenja kompjuterske i telekomunikacijske tehnologijeu: od PC kao multimedijalnog stroja dostupnog svakom domaćinstvu, do širokopojasnog interneta i Weba 2.0.

Nekoliko momenata u njegovom prikazu čine se osobito zanimljivim, osobito usporedimo li ih s vlastitom, lokalnom poviješću kompjuterske i internetske kulture.

Svaki od ključnih događaja u Carrovoj interpretaciji tehnologije koja nam je promijenila život ima svoj pandan u Hrvatskoj, što, bez obzira na oblik i vrijeme pojavljivanja, potvrđuje zavidnu razinu globalizacije. Carr, naime, povijest velikih promjena piše služeći se primjerima iz američke informatičke industrije i kulture, pa se na proces informatizacije našeg društva može gledati kao na pokušaj da se ne izgubi kontakt s ostatkom svijeta. Taj pokušaj, međutim, ima zanimljive karakteristike. Evo par komparativnih primjera koji mogu pomoći u njihovom određivanju.

Carr piše o prvim oblicima umrežavanja, takozvanim BBS mrežama, koje su u Americi postale popularne sredinom 80-ih. U svom vidljivom obliku, BBS se u Hrvatskoj pojavljuje 1992., kada skupina inozemnih i domaćih aktivista, u okrilju Antiratne kampanje, pokreće mrežu Zamirnet. Kažem u svom vidljivom obliku, budući da nemam saznanja da li je slično umrežavanje ostvareno ranije. Razvoj informatičke kulture tijekom 80-ih – onda kada je kompjutor postao dostupniji većem broju ljudi - u Hrvatskoj je, na žalost, još uvijek kulturološki neobrađeno područje, pa mogu samo nagađati da li su prije rata i osamostaljena postojale slične mreže, čemu su služile, koga su okupljalje i slično.

Carrov drugi moment odnosi se na izum WWW-a 1990. Ovdje treba istaknuti nekoliko stvari. Premda, za razliku od BBS sustava, ovdje manje zaostajemo za tehnološkim razvojem zapadnih zemalja, mogućnost njegovog korištenja u Hrvatskoj je bila drukčije uređena. Iako se, naime, Akademska sveučilišna i istraživačka mreža (Carnet) 1992. spojila na prvi inozemni server, tehnološko umreženje nije značilo i društveno umreženje. Pristup WWW-u bio je rezerviran isključivo za mali, povlašteni sloj društva: drugim riječima, za profesore i znanstvenike, ali ne i za studente; za državni aparat, ali ne i za građane. Da bi, naime, koristili tehnologiju prijenosa podataka putem telefonske žice ili putem svjetlosnog kabla, morali ste pripadati nekoj od malobrojnijih društvenih skupina: studentima (tek današnji standard upotrebe interneta na sveučilištima odgovara njegovoj ulozi u okviru studentske kulture o kojoj govori Carr), hakerima ili takozvanim kompjutorašima, državnim činovnicima i slično. U tom smislu, ustrajna kritika državne - u osnovi nepostojeće - medijske politike od strane različitih nevladinih udruga i inicijativa – kao što su Arkzin 90-ih i Multimedijalni institut od 1999. - iz današnje perspektive dobiva novo značenje.

I za kraj, primjer koji pokazuje ulogu privatnog kapitala u domaćoj povijesti interneta. Na jednom mjestu, Carr ističe prelazak s tehnologije prijenosa podataka bakrenom, telefonskom žicom na tehnologiju prijenosa svjetlosnim vodičem, kao jedan od ključnih događaja u povijesti kompjutorskog umrežavanja. Prelazak se dogodio onda kada su privatne kompanije – ohrabrene rastom korisnika interneta – počele zamijenivati svoju staru telekomunikacijsku infrastrukturu novom. Ovo je jedini trenutak u Carrovom prikazu povijesti umrežavanja u kojoj Hrvatska tehnološki ne zaostaje za Zapadom. U telekomunikacijski sustav Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije, svjetlosni su se vodiči počeli uvoditi još krajem 80-ih (ne trebam uložiti veliki napor da se sjetim profesora koji nam je sav ozaren, negdje na trećoj godini srednjoškolskog školovanja, pokazivao tanku, gotovo providnu žicu koja će, govorio je, promijeniti telekomunikaciju). Početkom 90-ih Deutsche Telecom postao je većinski vlasnik telekomunikacijske mreže u Hrvatskoj, a komercijalnu uslugu dial-up pristupa internetu ponudio je 1995. po vrlo nepristupačnim cijenama.

VIDEO - NEJUNAČKOM VREMENU USPRKOS

Nedavno je na Nettime diksusijskoj listi, kao svojevrsnu najavu Videovortex konferenciji, Geert Lovink objavio intervju s Dee Dee Halleck, američkom video aktivisticom (Paper Tiger TV). Suprotno aktualnom žamoru oko gubljenja kriterija 'dobrog znanja' u uvjetima vladavine Weba 2.0, Dee Dee Halleck izražava bojazan da je Internet i danas najvećim dijelom strogo kontroliran od strane korporacija i državnog aparata.

U Sjedinjenim državama cijela, takozvana, javna medijska infrastruktura je prepuna minskih polja – ili bolje rečeno, to područje prepuno je pohlepnih pljačkaša grobova. Od umjetničkih centara, preko alternativnih medijskih kanala do školskog sustava. Uzmite, na primjer, University of Southern California. Tu imamo jedan sistem koji kreativnošću svojih studenata hrani vojni stroj. Ministarstvo obrane jednostavno je preuzelo centre za medijske eksperimenete i razvoj – MIT i USC praktično su danas vojne podružnice.

Premda je Web 2.0 demokratizirao kulturu video umjetnosti, Dee Dee Halleck ne vidi YouTube i slične servise (Blip.tv, na primjer) kao ozbiljan iskorak u suvremenoj umjetničkoj kulturi. Servisi namijenjeni dijeljenju kratkih video sadržaja, tvrdi ona, prije su virtualna replika postojećeg svijeta umjetnosti, nego kvalitativno drugačija praksa. Suprotno uobičajenim prigovorima YouTubeu, usredotočenima na kvalitetu slike, Dee Dee ukazuje na problem koji se tiče cijelog Weba 2.0: problem kontrole nad objavljenim sadržajima, problem u kojem je autorsko pravo samo vrh sante leda.

Imam problem s ugovorima koje potpisujemo na korporacijskim stranicama kao što su YouTube, pa čak i Blip.tv. Nakon što postate sadržaj vi se zapravo odričete na pravo da odredite načine njegovog korištenja. Tko zna kako će vaša kreativnost, vaš težak rad, kako će dobrohotna suradnja vas i vaših prijatelja biti korišteni u budućnosti? O tome vas neće nitko ništa pitati!

Je li dakle galama oko amaterizma na internetu, Wikipedije i 'open source' filozofije opravdana? Preuzimaju li korisnici interneta stvar u svoje ruke snižavajući kriterije znanja i kulture do razine koja je još do jučer bila nezamisliva? Ili su kritike upućene Webu 2.0 neka vrsta dimne zavjese, privremeno podignutog paravana iza kojeg se odvija nova preraspodjela moći i kapitala?

Što i kako dijeli video web servis iza kojeg ne stoji korporacija sa svojim moćnim serverima, nego mala umjetnička zajednica, pogledajte ovdje. Servis je još u beta fazi i nadamo se da na tome neće ostati.

p.s.

Na Videovortex konferenciji – koju smo na ovom blogu već spominjali – kao izlagači će nastupiti i Dan Oki, hrvatsko-nizozemski video umjetnik i profesor na Odsjeku za vizualne komunikacije u Splitu i Ana Peraica, teoretičarka umjetnosti i free-lance kustosica iz Splita. Više o programu konferencije ovdje.

PRVI RENDES-VOUS

Definicija bloga određuje ga kao suvremeni dnevnički zapis obogaćen popratnim sadržajima kao što su audio i videozapisi od osobnog interesa autora tj. blogera. Kolaborativni blog KiberDzezva je upravo to, a ne kolaboracija po definiciji jezikoslovca Klaića. Prvi susret sa studentima zagrebačkog Odsjeka za animaciju i nove medije ostao je dokumentiran kao videozapis jer umjetnik sam najbolje može predstaviti svoj rad, a prije postavljanja izložbe bilo je potrebno upoznati se i s ranijim radovima umjetnika s kojima namjeravamo surađivati. Matea Šabić, Luka Hrgović, Dina Rončević samo su neki od umjetnika koji su predstavili svoje ranije radove izlagane na završnoj izložbi Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te na Centrifugalu održanom u SC-u. Autentičnost videozapisa nadmašuje svačije prepričavanje.

Kiber Džezva@YouTube

FACEBOOK KRUŽI HRVATSKOM

Svi članovi kiberdžezve imaju svoju Facebook stranicu. Većina ih posjeduje i MySpace stranicu. O računima ili stranicama otvorenima na Last.fm, Flickr, Deliciousu da i ne govorim. Jedan od mojih prijatelja, s druge strane, ne želi imati ništa s Facebookom i čeka Googleovo lansiranje Open Social servisa, dok je drugi, netom nakon registriranja, revoltiran Facebookovim odnosom prema privatnosti, demonstrativno ukinuo svoju stranicu.

Facebook je, kao i cijeli Web 2.0 uostalom, u Hrvatskoj jako 'in'. U današnjem Jutarnjem listu, Dragan Petrić, izvršni urednik Buga, navodi podatak o 35.000 hrvatskih korisnika Facebooka. To je tek jedan od članaka koje Jutarnji posvećuje najnovijim događanjima na WWW. Globalni trend rasta popularnosti novih web servisa i njihovog utjecaja na ekonomiju tako dobiva i svoju lokalnu inačicu.

Obrisi te inačice mogu se dijelom otkriti i pažljivijim čitanjem Petrićevog opisa Facebooka. U njegovoj interpretaciji, Facebook je opisan kao napast, uzročnik ovisnosti, gotovo kao neka rijetka društvena bolest. Korisnik Facebooka je junkie, ispunjavanje pristupnice nalik je povlačenju prve lajne, a uvrštavanje nekog korisnika istog servisa na listu prijatelja počinje pumpati adrenalin iz nadbubrežene žlijezde. U Petrićevoj interpretaciji, Facebook je stavljen u istu kategoriju s virtualnim traženjem partnera (na primjer, Iskrica), odnosno s on-line kompjuterskim igrama, dok na momente, čini se da je korištenje Facebooka samo još jedan oblik devijantnog ponašanja koje razara brak, obitelj i off-line društvene veze.

Stvarnost je međutim prilično drugačija. Nedavno je Time objavio podatke da je u posljednih nekoliko mjeseci, koji se poklapaju s rastom popularnosti MySpacea i Facebooka, potražnja za porno stranicama kontinuirano padala, odnosno da je među populacijom surfera u rasponu od 18 do 24 godine društveni softver zauzeo uvjerljivo drugo mjesto, odmah nakon web tražilica, a ispred e-mail web servisa i pornografije, koja je tako pala na četvrto mjesto.

Nema, na žalost, u Petrićevom prikazu ni afere koja trenutno trese Web 2.0 zajednicu i zbog koje je moj prijatelj ukinuo svoj Facebook račun. Otkrilo se, naime, da novi servisi društvenog softvera nisu samo eksperimentalna platforma za iznalaženje novih oblika oglašavanja, nego da neki od njih – u ovom slučaju Facebook – eksperimentiraju i s granicama korisničke privatnosti. Drugim riječima, ne samo da se prikupljaju podaci o korisničkom ponašanju u okviru Facebook servisa, nego i o korisničkim navikama na internetu općenito. U ovom članku autorica teksta izražava bojazan da Zuckerbergova isprika, odnosno mogućnost da kao korisnik ne pristanete na praćenje vaših navika, neće bitno promijeniti smjer u kojem je krenuo društveni softver i s njim oglašivačka ekonomija.

Kakve, napokon, sve to ima veze s muzejsko-galerijskim sustavom i svijetom umjetnosti, kojima je ovaj blog posvećen? Najprije, zanimljivo je, naime, da kao i mnogo puta do sada ekonomski sektor prihvaća strategije i taktike koje dolaze iz područja kulture. U sjajnom blogu posvećenom oglašavanju možemo pročitati da oglašavanje na internetu mora ponuditi aplikaciju koja je hakabilna, koja se može proširivati i dijeliti s drugima, koja je jedinstvena, kreativna, ekspresiva i osobna. Hoćemo li i kako ćemo na internetu, dakle, razlikovati net art od reklame? Ako je grafičko sučelje još do prije desetak godina bilo ključni kamen u određivanju novomedijske umjetnosti, u što se ono pretvara danas, kada ćemo vlastiti GUI nositi sa sobom, prebacujući ga s jednog na drugi uređaj? Autori spomenutog bloga imaju spreman odgovor: GUI će biti najbolji brend.