Premda se čini da sadržaj posta nema izravne veze s temom ovog bloga, postoji ipak nekoliko razloga zbog kojih se najnovija izjava Jarona Laniera i njezin komentar od strane Nicholasa Carra trebaju naći na ovim stranicama. Prvi se odnosi na vezu koja postoji između prvog dijela našeg imena (kiber) i Lanierovih ideja i aktivnosti iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je bio jedan od najzaslužnijih za formuliranje ideja kao što su virtual reality, cyberspace, immersion i drugi. Štoviše, u konceptualizaciji virtualnog svijeta, Lanier je otišao dalje od kiber-književnosti (koja je u ranim fazama razvoja interneta i WWW- a predstavljala svojevrsni ideološki kišobran): tvrdio je, s jedne strane, da će u virtualnom prostoru sva bića komunicirati postsimbolički i, s druge, osnovao je poduzeće za istraživanje virtualne realnosti 'VPL Research'.
Drugi razlog se ne odnosi toliko na razočarenje jednog tipičnog pionira kompjuterske kulture u njezin aktualni razvoj, nego na Lanierovu kritiku Weba 2.0. Lanierov zahtjev za honoriranjem sadržaja dostupnog na WWW-u dio je njegove sustavne kritike suvremenog interneta i možda je najbolje predstavljen u eseju iz 2006. Digital Maoism. U njemu, ukratko govoreći, Lanier proziva najnovije Web servise - prije svega Wikipediju - za poticanje novih oblika kolektivizma. U kolektivnoj mudrosti mnogih za mnoge, kako glasi jedan od popularnijih opisa Wikipedije, Lanier vidi opasnost za demokraciju i njezino regularno načelo – meritokraciju. Ne sustežući se povući sličnosti između Wikipedije i povijesnih projekata radikalne ljevice i radikalne desnice, Lanier u pojavi Weba 2.0 vidi nešto kao beta verziju umjetne inteligencije (AI, artificial intelligence), sveprisutne metamreže koja će ljudsku individualnost jednom za svagda spremiti u ropotarnicu povijesti.
U svojim kritikama Weba 2.0 Lanier nije sam. Knjigom Kult amatera nedavno je veliku prašinu podigao i Andrew Keen, u kojoj se, kao i Lanier, žali na nestanak meritokratske strukture na internetu.
Ostavit ćemo po strani opravdanost njihove kritike; osobito njihovu socio-političku interpretaciju najnovijih promjena na području informatike i interneta. Ono što se ovdje čini zanimljivim, na neki je način, u svom postu već istaknuo Nicholas Carr.
To je najprije pomalo neobična situacija u kojoj autor manifesta Piracy is Your Friend, Lanier priznaje da je bio u krivu i da su 90-ih u Silikonskoj dolini svi bili u krivu kada su mislili da je besplatan sadržaj jedini način da pisci, umjetnici i programeri mogu živjeti od svog rada izvan dohvata velikih kompanija. Zatim je tu Carrova kritika Lanierovog idealizma: nije slobodan sadržaj posljedica bug-a, loše napisanog kompjuterskog programa ili loše procjene skupine stručnjaka nego inherentno svojstvo postindustrijske ekonomije.
Ako su Carrovi uvidi točni, a iz ove prespektive čini se da jesu, onda pokret za slobodni softver Richarda Stallmana nije kontrakulturni eksces nego sustavna artikulacija jedne ekonomske pojave na području informatičke industrije, a sam Stallman nije zbunjeni kompjuteraš nego uspješni programer koji je u jednom trenutku vidio malje dalje od drugih. Činjenica da se do sada nije pokajao, samo mu govori u prilog.
