Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.
U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.
Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.
Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.
I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?
