KiberDžezva predstavlja... (take two)

…i blog i izložbu istog naziva. Tag kao sastavni dio bloga postao je i neizbježan element u konceptu izložbe. Najkorišteniji tagovi sa bloga postali su ‘izložbeni primjerci’ u galerijskom prostoru.

Kao temu svoga rada, naslovljenog INBOX, Antonija Begušić uzima istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta kao i pitanja virtualnih identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a te ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi. Fokus istraživanja je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Fotografijom su zabilježeni fragmenti tijela jednog čovjeka kojima se ukazuje na činjenicu da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta ili ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografije je naknadno umetnut tekst preuzet iz dopisivanja dvojice neznanaca.

Umjetnica Petra Hudić odlučila se istražiti temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad se sastoji od serije fotografija koje prikazuju isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...) jer on je početak jedne nove priče. Broj nastavlja svoje postojanje kao informacija prenesena u fotografiju, on predstavlja reciklažu nečeg starog i vraćanje u život putem novog medija. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati 'nastavak' te komunikacije, komunikacije preko interneta, za koju fotografije služe kao most između stvarnog i 'internet-stvarnog'.

Izloženi video-zapisi, pod nazivom Indemnity, umjetnika Luke Hrgovića nastali su kao rezultat umjetnikova istraživanja procesa multiplikacije i preuzimanja identiteta. Autor se transformirao u pojedinca iz neke subkulturne skupine te je mjesec dana proučavao koliko je prihvaćen u društvu. Razmišljanja o eksperimentu iznosi kroz razgovor s osobom stručnijom od njega za to područje, psihologinjom.

Umjetnica Matea Šabić lijepeći plakate na latinici i Brailleovom pismu, poziva na sudjelovanje u performansu osobe različitih osjetilnih percepcija stvarnosti: one koji čuju, vide, ne čuju, ne vide, ne čuju i ne vide... Rad ukazuje na različitost jezika i pisama, odnosno nemogućnost sporazumijevanja sudionika. U galeriji je naznačen prostor sa kojeg bi se širila komunikacija, uz pomoć ponuđenih pomagala za olakšavanje sporazumijevanja. Nakon performansa u prostoru ostaju segmenti dijaloga koji svjedoče o događaju. Sam čin performansa je zapravo čin traganja za izgubljenom riječi, tj. traganje za zajedničkim jezikom koji nas sve povezuje.
Rad je uvod u projekt kojem je cilj okupiti zainteresirane za stvaranje mreže ljudi koja će putem interaktivne i perceptibilno poticajne web- stranice (UTOPIAorTOMMORROW.net) poticati na učenje UNIVERZALNOG znakovnog jezika, kako bi se omogućila komunikacija i odnosi među ljudima različitih osjetilnih percepcija bilo kojih nacija, s pokušajem apliciranja Ministarstvu obrazovanja za uvođenjem Univerzalnog znakovnog jezika u osnovne škole.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju Interneta i vlastitog rada. Projekt za izložbu dio je umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg umjetnica radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih ili potpuno slučajnih lokacija te ih potom fotografirala ili dokumentirala tekstom. Prikazane lokacije, kao i sama vožnja motora, predstavljala su isključivo 'muški svijet' te su tako bile dostupne na specifičan način. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo 'muška posla' te na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi i kako utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Serija fotografija pretvorena je u rad jednostavnog naslova Kalendar, dok proces pripreme za izložbu prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'' (http://cetverotaktni.blogspot.com).

OVISNOST O INTERNETU

Internet je u zadnjih nekoliko godina postao mjestom druženja i sastajanja milijuna ljudi, milijardi informacija. Na internetu svakodnevno čitamo vijesti sa brojnih portala, odlazimo na forume, kupujemo, prodajemo, šaljemo e-mailove, "skidamo" glazbu i filmove, družimo se s "prijateljima" (koji mogu biti iz bilo kojeg dijela svijeta), a vrijeme provedeno u ovakvim aktivnostima može dovesti do nečeg sasvim neočekivanog: ovisnosti o internetu.
Naime, o internetu smo ovisni ako ga i ne koristimo mnogo (naše društvo je toliko umreženo da bi ozbiljniji pad mrežne komunikacije izazvao gubitke na brojnim područjima), no, ovdje je riječ o opasnijoj ovisnosti, onoj korisničkoj, koja nam ne dopušta da se barem na nekoliko sati odvojimo od interneta...

Psiholozi iz zapadnih zemalja ovim se problemom ozbiljno bave, a dali su mu i ime: poremećaj ovisnosti o internetu ili IAD (Internet Addiction Disorder). Pravi ovisnik o internetu konzumira virtualne sadržaje u tolikoj mjeri da mu se posljedice odražavaju na psihičko i fizičko zdravlje, a javljaju se i teškoće u svakodnevnom životu (od narušavanja društvenog života, ugrožavanja najčvršćih prijateljstava i veza, sve do nemogućnosti uspostavljanja normalnih socijalnih kontakata, nemogućnosti normalnog obavljanja posla ili nastavka školovanja). Uzroci se mogu pronaći u svakodnevnim problemima i potrebi za bijegom od stvarnosti, a simptomi su najčešće kombinirani (osjećaj dosade kada nismo na internetu, nedostatak kontrole nad vremenom koje provodimo online, neprestano provjeravanje e-maila, skrivanje "virtualnog života" od bližnjih...).

Prema statistikama, u Hrvatskoj ima oko 130.000 ovisnika o internetu između 20 i 30 godina. Kod nas se još nitko time ozbiljno ne bavi, ne postoje klinike niti odjeli koji se bave ovakvom vrstom ovisnosti kao što je to slučaj na Zapadu, no savjeti se ipak mogu potražiti, naravno, na internetu:
www.e-psiholog.com