UMJETNIK ARHIVAR

Sad je jasno da će druga polovica izložbene godine biti definitivno u znaku baza podataka, svojevrsnih digitalnih arhiva koji su kao teorijska paradigma bili ušli u svijet novih medija, s jedne strane, a kao specifična društvena praksa u svakodnevni život, s druge strane. Krajem listopada, naime, Dan Oki će se predstaviti izložbom Posljedni 8 mm film na kojoj će ponuditi svoju varijantu remedijacije, pretvorbe starog u novi, digitalni medij, dok će se početkom prosinca Sandro Đukić posvetiti fenomenu organizacije velikih baza vizualnih podataka.

Upravo otvorena izložba db:ae - estetika baza dobar je okvir za opis ovog fenomena u kontekstu ovogodišnjeg programa. Naziv izložbe, primjerice, sugerira jednu od putanja interpretacije. Estetika je filozofska disciplina zaokupljena određenjima ljepote, pri čemu je većina tih određenja vezana za svijet umjetnosti (likovne, glazbene, književne itd.). Baza podataka je, s druge strane, termin koji dolazi iz svijeta tehnologije. U 'Informatičkom rječniku' Miroslav Kiš ovako definira bazu podataka: "(...) skup ustrojenih, logički povezanih zapisa (record) ili datoteka (file); datoteka ili skup datoteka koje sadrže zapise s podacima što su međusobno u nekoj vezi, a korisnici ih mogu rabiti u različite svrhe; organizirani skup podataka pohranjenih u računalu koji se može automatski pretraživati." Tako sam naziv izložbe ukazuje da određeni elementi digitalnih tehnologija - u ovom slučaju 'organizirani skup podataka pohranjenih u računalu' - imaju estetsku, upravo umjetničku vrijednost. Na koji način, međutim, ti elementi zadobivaju estetsku kvalitetu? Na dva načina, čini mi se.

Prvi je način uglavnom vezan za medijsku teoriju. Teorijski rad Leva Manovicha ovdje je vrlo bitan, osobito njegov pokušaj da u 'Jeziku novih medija' strukturalistički pristupi digitalnoj tehnologiji, pronalazeći u njezinoj društvenoj upotrebi - osobito na području kulture i umjetnosti - određene pojave i zakonitosti različite od onih na koje smo nailazili prilikom rada s nedigitalnim tehnologijama. Filigranski raščlanivši strukturu novomedijskih kulturnih objekata (osobno računalo, CD ROM, interaktivna galerijska instalacija, Web, net.art, CAVE itd.) Manovich u spomenutoj knjizi zaključuje: svi novomedijski kulturni objekti nisu, zapravo, ništa drugo do različito organizirane datoteke, odnosno baze podataka. Tako je, između ostalog, novomedijska teorija izjednačila umjetnički rad i bazu podataka.

Drugi način estetizacije datotečnih sistema dolazi s područja institucionalne teorije umjetnosti. Iz njezine perspektive, sama činjenica da je nešto prikazano u muzejsko-galerijskom kontekstu, implicira da to, unatoč svemu, ima određena umjetnička svojstva. Tako je u našem slučaju web projekt Oxdb Sebastiana Lutgerta i Jana Gerbera prikazaan kao novomedijski umjetnički rad, iako se iz neke druge perspektive može interpretirati kao društveni, tipični hakerski angažman. Upravo se zbog toga Oxdb - baza filmova dostupna pretraživanju i daunlodanju - ne može gledati samo u tradicionalnim okvirima umjetničke kulture, primjerice u okviru dizajna web stranice. Sučelje Oxdb baze nije lijepo, atraktivno ili inovativno; ono je funkcionalno i u tom odbacivanju tradicionalnih određenja ljepote treba možda tražiti i jedan ne tako mali dio smisla i svrhe novih medija općenito.

Konzekvence do kojih dovode ova dva teorijska usmjerenja su slijedeće. Ako su novomedijski objekti u konačnici samo različito reprezentirane baze podataka, to znači da se svako novomedijsko umjetničko djelo pojavljuje u svojevrsnoj trijadi: baza podataka, s jedne strane, i reprezentacija, dakle ono što vidimo kao umjetnički objekt, s druge strane, krajnji su polovi između kojih stoji umjetnik/ca s novim, digitalnim sredstvima rada (softver, hardver). Ova shema podsjeća na poznatu lingvističku trijadu sastavljenu od pošiljatelja poruke, same poruke i primatelja poruke, koju je medijska teorija kasnije prilagodila vlastitim potrebama, uvevši pojam 'poruke/medija' u centar kritičkog rada druge polovice 20. stoljeća, no od nje ju ipak dijeli jedna stvar, sama baza podataka.

Baza podataka ili skup podataka pohranjenih u računalu u osnovi je nešto drugačija vrsta arhiva od onog koji je zamišljao Borges. Od svijeta tradicionalnog arhiva dijeli ju tehnologija: uz pomoć digitalne tehnologije moguće je veće količine podataka spremiti na manje mjesta; moguće je organizirati i pretraživati podatke puno, puno brže, a zbog toga i drugačije. Scale matters. Kvantiteta u jednom trenutku određuje i kvalitetu, sugerira Manovich. S istim tim svijetom tradicionalnog arhiva bazu podataka, s druge strane, veže svijest da je sve već napisano i napravljeno i da umjetniku ne preostaje drugo nego da reinterpretira, rearanžira, reprezentira, reaktivira, itd. Ako je svijest o tome da živimo u velikoj biblioteci polovicom 20. stoljeća bila privilegij pripadnika visoke kulture, danas je zahvaljujući novim tehnologijama ona dio svakodnevnog životnog iskustva.

U kontekstu novomedijske umjetnosti to osobito dolazi do izražaja. Manovicheva teorija baze podataka podrazumijeva da je svijet već jednom prikazan - u bazi podataka - prije nego što mu sa istim ciljem ne pristupi umjetnik. Tako novomedijski umjetnik, zapravo, radi s rezultatom svojevrsne 'prvobitne mimeze'; on ne oponaša svijet, nego oponaša oponašanje svijeta. Na izložbi db:ae - estetika baza to je osobito vidljivo u slučaju rada 'Soundtransit'. Umjetnici grupe UMATIC nekako organiziraju i sistematiziraju mp3 datoteke aploudane na web server od strane korisnika Interneta. Oni dizajniraju web stranicu, organiziraju datoteke, pišući softver s pomoću kojeg će publici biti moguće doći u kontakt s radom. S druge strane, kao pripadnici specifičnog svijeta novomedijske umjetnosti, oni pronalaze načine koji će omogućiti predstavljanje na Webu već dostupne baze podataka u galerijskim uvjetima. U Galeriji Galženica svojevrsni most između Weba i prostora galerije predstavljaju RFID kartice koje omogućavaju posjetiteljima real-time komunikaciju s bazom podataka pohranjenom na web server.

Shodno tome, ni pitanje estetike ne može biti više pitanje jednosmjernog i jednoznačnog odnosa između publike i umjetničkog rada. Da li nam je lijepo sučelje Soundtransit web stranice u grafičkom smislu ili u smislu organizacije i pristupa podatcima (do pojedinačnih datoteka dolazimo birajući avionske destinacije)? Ili nam vizualni aspekt ne govori mnogo, pa svu ljepotu pronalazimo u zvučnim datotekama, prepuštajući se imaginaciji putovanja poput nekih prvih čitača trivijalne literature? Ili: mislimo li da je jedinstvenu ljepotu mediteranskog dana Michael Aschauer bolje 'pogodio' na dugom printu obješenom na zid galerije ili u kratkom video radu reproduciranom na kućnom TV prijemniku?

KIBERDŽEZVA PREDSTAVLJA...

U Galeriji Galženica, 2. travnja 2008., otvara se skupna izložba vezana za projekt Kiberdžezva. Izložbu su u suradnji sa studentima Odsjeka za animaciju i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti pripremili Vjekica Buljan, Morana Matković, Petra Šešljaga i Klaudio Štefančić. Cilj izložbe je predstaviti mlade umjetnike koji su svoj izraz pronašli u domeni novih medija i predstaviti koncept umjetnosti kakav vide nadolazeće generacije umjetnika.

Osim ovog bloga, izložbu prati i blog jedne od sudionioca izložbe, umjetnice Dine Rončević, pod nazivom "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina' ".

Tema projekta umjetnice Antonije Begušić je istraživanje pitanja virtualnog identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a i ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi, te istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta. Fokus je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Samo istraživanje bavi se upravo virtualnim identitetom i odnosom muškaraca i žena u virtualnom okruženju. Serija fotografija fragmenata tijela jednog čovjeka ukazuje na to da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta i ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografijama bi, prije razvijanja, bio umetnut tekst (rečenica-dvije) dopisivanja 2 neznanaca sa datumom dopiske koji bi prikazivao razvoj odnosa u periodu od 2 mjeseca.


Umjetnica Petra Hudić, odlučila se za temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad pod nazivom "953" sastoji se od serije fotografija koje prikazuju taj isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...), a koji je podsjetnik na dragu osobu i internu priču. Naime, 953 je zadnji dio broja telefona bivšeg dečka s kojim je umjetnica u kontaktu samo preko Facebooka, tako da susret s tom osobom više nije fizički već strogo "internetski". Naglasak je na broju jer računalo radi isključivo na temelju brojeva. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati "nastavak" te komunikacije, komunikacije preko interneta.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju interneta i vlastitog rada. Cijeli projekt je zapravo dio umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih lokacija te ih potom fotografirala, no, bilo je i besciljnih vožnji. Lokacije su auto-praonice, radione i slična mjesta koja su po nečemu specifična (npr. reklama u obliku polovice automobila postavljene iznad ulaza). Ta su joj mjesta, kao i sama vožnja motora, predstavljala isključivo ˝muški svijet˝ te tako bila nedostupna. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo "muška posla", na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi, te kako to utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Proces prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'".

Medij distribucije umjetnika Luke Hrgovića je internet (YouTube), a proizvod film, tj. video-zapis. On internet promatra kao mjesto na kojem može "izložiti" rad, a ne isključivo kao "medij za stvaranje". Na izložbi će biti prikazan umjetnikov razgovor s psihologinjom o dvije teme koje proučava već duže vrijeme, a to su multiplikacija i preuzimanje drugih identiteta, te radovi vezani uz to.

Rad umjetnice Mirne Martini pod nazivom "Mit o podzemlju" uključuje ljudsku potrebu za komunikacijom s prošlosti, njezinim slojevima. Na izložbi će umjetnica iznijeti skicu jednog futurističkog groba s dodatnim priključcima kao što su lampa, kugla s osobnim predmetom, ploča s imenom i adresom potraživanja, te klupa uz ploču na kojoj će biti položena knjiga s nacrtima, skicama, urbanističkim rješenjima i varijacijama projekta. Tragovi koji ostaju govore više o samom objektu nego o subjektu priče; od subjekta na grobu ostaje samo ime. Izloženi rad popraćen je i web stranicom.

"UTOPYAorTOMMOROW" ,projekt umjetnice Matee Šabić, rad je koji uspoređuje 4 percepcije stvarnosti s obzirom na osjetila i komunikaciju. Rad govori o tome kako predstavnici te 4 percepcije stvarnosti u govoru ili pismu ne mogu komunicirati jer ne govore istim jezikom, iako su možda iz iste zgrade, ulice, kvarta, grada, države... Sastoji se od dva dijela: prvi dio čine monitori na kojima "zdrava", gluhoslijepa, gluhonijema i slijepa osoba čitaju, tj. prevode ideju za "utopiju", te kompjuter sa prikazom web stranice koja objašnjava sam projekt i prenosi uživo situaciju s izložbe; drugi dio se nalazi pored prvog i istaknut je bijelim kvadratom na kojem su reljefno izdignute riječi "komunicirati, to communicate", latinicom i Brailleovim pismom. Na kvadratu će se nalaziti predstavnici 4 percepcije stvarnosti i "gosti", te će pokušati uspostaviti komunikaciju, tj. razumjeti se.

MANIFEST ZA MANUAL

Nedavno je do Kiberdzezve dospjela informacija o web stranici zanimljivog naslova: Digital Artists Handbook. Riječ je o projektu neprofitne engleske udruge folly čija se aktivnost odvija uglavnom na području digitalne umjetnosti. Na ovom priručniku rade brojni novomedijski umjetnici, kustosi i teoretičari s ciljem da umjetnicima zainteresiranima za nove medije (digitalnu umjetnost) ponude prvu tehničku pomoć: kratku povijest određenih umjetničkih žanrova (video umjetnost, umjetnost zvuka, softver umjetnost itd.), sredstva potrebna za rad (softveri naimijenjeni obradi slike ili zvuka, progamski jezici, web aplikacije, distribucijske web baze itd.), mogućnost participacije u projektu i, općenito, jednu diskurzivnu klimu, koja umjetnicima može olakšati snalaženje na još uvijek poprilično getoiziranoj sceni. Digital Artists Handbook dio je šireg kulturnog pokreta, poznatijeg pod nazivom FLOSS. Svi su programi, alati i servisi namijenjeni umjetničkom radu besplatni; promiče se udruživanje, kolaborativni rad i razmjena znanja.

Digital Artists Handbook, s druge strane, tipičan je oblik umjetničke prakse u kontekstu Weba 2.0. Ako ga retrospektivno sagledamo u kontekstu povijesti novomedijske umjetnosti, zamjećujemo da se pojavljuje točno deset godina od manifesta taktičkih medija (1997), kao što se i manifest taktičkih medija pojavio točno deset godina nakon manifesta nestabilnih medija (1987). Jedina i nimalo nevažna razlika, čini se, leži u tome što su digitalni praktičari danas umjesto manifesta odlučili objaviti priručnik.

Razloge toj odluci ne treba dugo tražiti: kultura otvorenog koda postala je dominantni poslovni model u informatičkoj industriji danas; Linux, marginalni operativni sustav s početka 90-ih, razvijen slobodnom participacijom svojih korisnika, danas nudi ozbiljnu i besplatnu alternativu drugim operativnim sustavima na području desktop računala; trend prebacivanja korisničkih mogućnosti s PC-ja na WWW, zahvaljujući sve jeftinijem i bržem hardveru, uposlio je milijune developera, a korisnike mreže, pa tako i umjetnike, suočio sa mobilnošću, s jedne strane, i obiljem, s druge strane. Nabrajanje bi mogli nastaviti, ali na obilje treba obratiti posebnu pažnju.

S pozicije marksističke teorije, dvije su stvari s Priručnikom za digitalne umjetnike zanimljive: s jedne strane, besplatni sadržaji (alati, servisi, softveri itd.), i s druge, njihovo obilje. Na prvu loptu, čini se kao da sredstva za proizvodnju prelaze u ruke digitalnih proletera ( tu smo kod još jednog manifesta, iz 1997. The Digital Artisans Manifesto R. Barbrooka i P. Schultza), kao da je riječ o tihom procesu koji se odvija, kako Barbrook sugerira, u samom srcu kapitalizma: u Silicijskoj dolini Sjedinjenih država. Iz te perspektive, kapital u nekoj gargantuovskoj inscenaciji proizvodi više nego što može pojesti/akumulirati, pa je primoran prepustiti višak radnicima. Ovi pak postepeno uz proizvode (sredstva potrebna za reprodukciju radne snage), stječu kontrolu i nad sredstvima za proizvodnju (operativni sustavi, web aplikacije i servisi, kodovi itd.) i tako pripremaju ekonomsku i društvenu promjenu, odnosno revoluciju.

Što ako zamislimo da umjesto široko dostupnog i besplatnog operativnog sustava – što je ideja koja je još do prije deset godina u mraku Microsoftovog monopola sjajila kao pariška komuna - danas imamo široko dostupan, slobodan i besplatan bežični pristup mreži; nešto kao pristup osnovnoškolskom obrazovanju? Dobrohotni kritik na to bi rekao: kao što je besplatni OS donedavno bio utopija, a danas stvarnost, tako će i slobodan pristup bežičnoj mreži jednom, i to uskoro, biti moguć. I eto nas u lošoj beskonačnosti.

Prelazak sredstava za proizvodnju u ruke digitalnih proletera (i umjetnika) nije tako uvod u samoukinuće kapitala - u ono što Marx tumači nemogućnošću kapitala da ovlada vlastitim inherentnim antagonizmima – nego prije jedna od tihih ekonomskih implozija, koja na području digitalne tehnologije sve brže mijenja proizvodne odnose (decentralizacija, User Generated Content, P2P itd.) i tako održava rad kapitala u punom pogonu i kontinuitetu.

Što je onda u takvim uvjetima primjerenije kao vodič (mladim) digitalnim umjetnicima? Manifest, naravno.

WHAT IS COMPUTER ART?

In the classical art system, no notice is usually taken of the fact the computer was and is a tool and component of art, and that it has been so for as long as the machine itself has existed. A reappraisal of this history, dealing with embedding in the art-historical context, is still desirable-Matthias Weiß asserts this in «What is Computer Art?». He therefore comes up with two incentives for art history to address computer art: he explains the historical nature of the phenomenon, and he also stresses the role of description, in order to indicate that differentiation is possible only after detailed consideration, without which comparable features of older and more recent works cannot emerge to open up the possibility of a deeper understanding of computer art. [more]
http://poppingpixels.org/