XS4HAAG

Odnos vrha EPH-a i uredništva Jutarnjeg lista prema novih tehnologijama svakako zaslužuje ozbiljnu studiju. Od prvotnog nepovjerenja u Internet, primjerice, preko restrikcije hiperlinka, do nedavnog pokušaja opravdavanja Butkovićeve neprofesionalnosti pričom o 'mračnoj strani interneta', pojedini menadžeri, urednici i novinari ove novinske kuće svako malo daju nam misliti o mreži svih mreža.

Posljednji slučaj je višestruko zanimljiv. Na početnoj web – stranici Jutarnjeg lista u desnom gornjem kutu tako od danas u streamingu (prijenosu zvuka i slike u stvarnom vremenu na Internetu) možemo pratiti sudski proces trojici hrvatskih generala koji se vodi u Haagu. Dvije su stvari zanimljive. S jedne strane, izravni prijenos suđenja na web-stranici jednih dnevnih novina, i s druge, napomena na dnu prozorčića za prijenos, koja na tehničkoj podršci zahvaljuje nizozemskom provajderu XS4ALL i web – stranici Domovina.net; stranici koja od 1995., između ostaloga, putem internata prenosi haška suđenja uživo.

Prijenos suđenja na web-stranici Jutarnjeg lista, naime, na stranici na kojoj prijenos ne očekujemo, dijelom podsjeća na ratne dane izvanrednih vijesti, na neprekinuti tok važnih informacija namijenjen ne toliko informiranju koliko ideološkom homogeniziranju. Nije isto pratite li prijenos suđenja na stranici namijenjenoj živom prijenosu cjelokupnog rada Haškog suda, ili na stranici dnevnih novina na kojoj se prijenos za korisničku pozornost natječe s, primjerice, izvješćem o prvom danu reality-showa. S druge strane, činjenica da prijenos omogućuje jedan od najvećih nizozemskih provajdera postaje značajnija ako znamo da je XS4ALL pokrenut 1993. od strane četiri hakera i da se 1994. u njegov razvoj uključio i kulturni centar De Balie iz Amsterdama ( Je li netko spomenuo Zamirnet? Antiratnu kampanju?). E sad...

Na svom nedavnom predavanju o budućnosti Interneta, o kojem nam izvješće donosi Open Democracy, Jonathan Zittrain je jedinu nadu u budući razvoj mreže nad mrežama položio u komunitarijance. On, naime, tvrdi da su Internet kakvog danas poznajemo stvorile četiri društvene skupine na četiri načina. Slobodno parafrazirajući, riječ je o poduzetničkim ( authoritarian), političkim ( federalist), supkulturnim (libertarian) i komunitarijanskim (communitarian) skupinama. U dinamičkom suodnosu, ove su skupine oblikovale Internet vodeći se s četiri strategije djelovanja: hegemonijskom (top-down), oporbenom (bottom-up), hijerarhijskom (hierarchy) i poliarhijskom ( polyarchical) strategijom. Tvrdeći da su zloupotrebe Interneta u zadnje vrijeme dosegle svoju najvišu točku, i da su došle sa područja kojeg zauzimaju supkulturne skupine, Zittrain najveću opasnost ipak vidi na području poduzetničke društvene skupine sklone različitim oblicima autoritarnog djelovanja. Eliminiravši političku društvenu skupinu, okupljenu oko različitih vladinih organizacija, kao odviše hegemonijsku, Zittrainu je na grafikonu preostala samo jedna skupina (komunitarijanska) i jedna strategija (oporbena).

Upravo ova skupina i ova strategija nedostaju u primjeru prijenosa haškog suđenja na stranicama Jutarnjeg. Štoviše, susret jednog od najvećih nizozemskih provajdera sjajne (hakerske) prošlosti s jednom od najvećih medijskih kuća u Hrvatskoj, povodom suđenja hrvatskim generalima, ne samo da potvrđuje Zittrainova razmišljanja, nego ukazuje i na zaboravljenu bliskost između libertarijanske i poduzetničke elite. Da stvar izgleda gore - kao u nekoj didaktičnoj priči - na web-stranici Domovina.net, na jedinom području za kojeg u ovom slučaju možemo reći da pripada komunitarijanskim tendencijama, u trenutku dok ovo pišem, suđenje nije moguće pratiti.

TELEFONIRANJE

Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.

U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.

Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.

Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.

I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?