Nedavno je na Nettime diksusijskoj listi, kao svojevrsnu najavu Videovortex konferenciji, Geert Lovink objavio intervju s Dee Dee Halleck, američkom video aktivisticom (Paper Tiger TV). Suprotno aktualnom žamoru oko gubljenja kriterija 'dobrog znanja' u uvjetima vladavine Weba 2.0, Dee Dee Halleck izražava bojazan da je Internet i danas najvećim dijelom strogo kontroliran od strane korporacija i državnog aparata.
U Sjedinjenim državama cijela, takozvana, javna medijska infrastruktura je prepuna minskih polja – ili bolje rečeno, to područje prepuno je pohlepnih pljačkaša grobova. Od umjetničkih centara, preko alternativnih medijskih kanala do školskog sustava. Uzmite, na primjer, University of Southern California. Tu imamo jedan sistem koji kreativnošću svojih studenata hrani vojni stroj. Ministarstvo obrane jednostavno je preuzelo centre za medijske eksperimenete i razvoj – MIT i USC praktično su danas vojne podružnice.
Premda je Web 2.0 demokratizirao kulturu video umjetnosti, Dee Dee Halleck ne vidi YouTube i slične servise (Blip.tv, na primjer) kao ozbiljan iskorak u suvremenoj umjetničkoj kulturi. Servisi namijenjeni dijeljenju kratkih video sadržaja, tvrdi ona, prije su virtualna replika postojećeg svijeta umjetnosti, nego kvalitativno drugačija praksa. Suprotno uobičajenim prigovorima YouTubeu, usredotočenima na kvalitetu slike, Dee Dee ukazuje na problem koji se tiče cijelog Weba 2.0: problem kontrole nad objavljenim sadržajima, problem u kojem je autorsko pravo samo vrh sante leda.
Imam problem s ugovorima koje potpisujemo na korporacijskim stranicama kao što su YouTube, pa čak i Blip.tv. Nakon što postate sadržaj vi se zapravo odričete na pravo da odredite načine njegovog korištenja. Tko zna kako će vaša kreativnost, vaš težak rad, kako će dobrohotna suradnja vas i vaših prijatelja biti korišteni u budućnosti? O tome vas neće nitko ništa pitati!
Je li dakle galama oko amaterizma na internetu, Wikipedije i 'open source' filozofije opravdana? Preuzimaju li korisnici interneta stvar u svoje ruke snižavajući kriterije znanja i kulture do razine koja je još do jučer bila nezamisliva? Ili su kritike upućene Webu 2.0 neka vrsta dimne zavjese, privremeno podignutog paravana iza kojeg se odvija nova preraspodjela moći i kapitala?
Što i kako dijeli video web servis iza kojeg ne stoji korporacija sa svojim moćnim serverima, nego mala umjetnička zajednica, pogledajte ovdje. Servis je još u beta fazi i nadamo se da na tome neće ostati.
p.s.
Na Videovortex konferenciji – koju smo na ovom blogu već spominjali – kao izlagači će nastupiti i Dan Oki, hrvatsko-nizozemski video umjetnik i profesor na Odsjeku za vizualne komunikacije u Splitu i Ana Peraica, teoretičarka umjetnosti i free-lance kustosica iz Splita. Više o programu konferencije ovdje.
