Ovo je zadnji post na ovom blogu. S izložbom Sandra Djukića došli smo do kraja sezone koju smo u Galeriji Galženica posvetili načinima na koje se suvremeni umjetnici, kustosi i kritičari nose s fenomenom, sad već bivših, 'novih' medija. Kada smo počeli pisati blog Facebook je još bio - kao i svaka novost što nejasno graniči sa snobovštinom - predmet satire. Istina u domaćim okvirima, Web 2.0 je nerijetko interpretiran puno ozbiljnije, u najmanju ruku kao još jedna tržišna izmišljotina koja će vas koštati i novaca i vremena. Danas je stvar, barem u Hrvatskoj, poprilično drugačija: Facebook je zahvaljujući nedavnim skandalima oko organizacije antivladinih prosvjeda postao učinkovito sredstvo političke borbe. Štoviše, čvrsta kontrola 'mainstream' medija (TV, radio, vodeće dnevne novine), koja u Hrvatskoj ne posustaje već desetljećima, zaobiđena je jednim jedinim WWW servisom. U nekoj lapidarnoj reviziji novih medija u Hrvatskoj moglo bi se tako tvrditi da je za promociju novog modela društvene upotrebe Interneta, Facebook danas ono što je Severinin pornić jučer bio za upotrebu računala. Točka nakon koje stvari više ne izgledaju isto.
S aktualnom tendencijom pretvaranja Interneta u komunikacijski kanal, u para-društveni resurs završavamo, dakle, i blog i sezonu. Baš kako je to prije otprilike godinu dana zahtjevao Sir Tim Berners-Lee, Internet ćemo uskoro koristiti i plaćati kao što danas to radimo sa strujom, vodom ili plinom. Riječima Cliffa Gerisha:
The time has ended. The idea that the device at the end of the pipe is the pipe itself. The phone is not a telephone line; an internet connection is not a desktop computer; a cellular connection is not a mobile phone. Rent the pipe, connect what you want to it. Multiple devices share defined bandwidth. One device gets it all, two or more share. These things are not integrated, they are now modular.
Zahvaljujem Vjekici Buljan, Morani Matković i Petri Šešljaga na organizaciji izložbe Kiberdzezva i na pomoći u vođenju bloga. Pozdrav svima!
Klaudio
