Na upravo otvorenoj izložbi u Galeriji Galženica rad Antonije Begušić, više nego drugi, bavi se problemom identiteta i komunikacije na Internetu. Riječ je o zanimljivoj remedijaciji: e-mail komunikacija između dvoje ljudi predstavljena je fotografijama malih formata koje prikazuju uvećane detalje ljudskog tijela. Niz fotografija – linerano postavljenih duž zida – prate isječci teksta u kojima jedan od sudionika (u ovom slučaju anonimni muškarac) izražava svoje pomalo dešperatne misli i osjećaje drugom sudioniku komunikacije, čija je prisutnost očita iako ona/on nije izravno zastupljen/a. Posredovan e-mail klijentima i Web 2.0 servisima, njihov razgovor usmjeren je uspostavi prijateljske, intimne atmosfere. Štoviše, razgovor nerijetko zalazi u ljubavnički diskurs
Nisam odolio da s Moranom, jednom od kustosica izložbe, ne komentiram tu čudnu činjenicu da izloženi rad prikazuje nekoga koji u intimnu, gotovo ljubavničku komunikaciju, ulazi s nekim koga fizički ne poznaje. To me podsjetilo na jednu od prezrenih pojava u svijetu književnosti. U njoj onoga, tko se snažno poistovjećuje s fiktivnim likom, u najbolju ruku, proglašavaju čitateljem lošeg ukusa. Bježeći od stvarnosti - tvrde književna kritika i znanost o književnosti - čitatelj uranja u svijet mašte i tako gubi iz vida, s jedne strane, stvarno značenje književnog djela, a s druge uvid u društvenu zbilju. Pripišem li, međutim, ovu književnu asocijaciju vlastitoj staromodnosti – onoj koju Danah Boyd opravdano povezuje s ekonomskim uvjetima suvremenog života - fenomen ideniteta i komunikacije na Internetu, čini se, ne postaje manje problematičan. Na to mi je, na otvorenju izložbe, bio skrenuo pažnju Ognjen, tvrdeći da virtualna komunikacija ne postoji, jer ne postoji istinska virtualnost. Sve je na Internetu na neki način već prisutno u stvarnom svijetu: ljudi, predodžbe, kulturni modeli, običaji, navike, osjećaji...Riječima Friedricha Kittlera, svaka informacija u kiberprostoru pohranjena je na neki hardver. Kako se onda nositi s komunikacijom na Internetu? Gdej leži granica između posla, flerta, čavrljanja i intime?
Za potrebe ovog posta, može se reći da fenomen identiteta na Webu ima svoju ekonomsku i svoju psihološku stranu: s jedne je strane društvo, a s druge pojedinac. Projekt Own Your Identity, primjerice, dobro zastupa društvenu dimenziju problema. Ona ukratko izgleda ovako: u izmijenjenim uvjetima globalne komunikacije, većina je korisnika suvremenih komunikacijskih tehnologija (mobilna telefonija, Internet) prisiljena reprezentirati sami sebe. Služeći se različitim načinima samoprikazivanja – od imena ili nadimka u ranim danima Interneta, preko homepage-a do aktualnih servisa Weba 2.0 – korisnici, kako nerijetko ističu neomarksistički teoretičari, zapravo prodaju svoj rad. Identiteti koje stvaramo na mreži, proizvodi našeg rada, međutim, ne pripadaju nama: mi ih kao osobite multimedijalne tekstove stvarno ne posjedujemo, što znači da ih ne možemo prilagođavati drugim zadacima i novim poslovima. Ovaj osobiti oblik hegemonije, nagnao je jednog od autora projekta Own Your Identity da odnos između korisnika i internet-korporacija usporedi s feudalizmom: možeš raditi što hoćeš dok radiš na području koje određuje neka web usluga, a posjeduje neka web korporacija. Odlučiš li otići, otići ćeš slobodan, ali praznih ruku.
Fenomen identiteta na Webu nije ništa manje zanimljiv na području psihologije. Premda se na prvi pogled čini da je standardna osobna stranica, koju posjedujemo na nekom od Web 2.0 servisa samo grafički oblik vlastitih odnosa s javnošću, interesovanje koje u zadnje vrijeme prema ovom fenomenu pokazuju profesionalni psiholozi nerijetko vodi puno dalje. You Just Get Me je on-line servis koji vam omogućuje da se bez novčane naknade podvrgnete stručnoj psihološkoj analizi. You Just Get Me projekt je Samuela Gosslinga, profesora psihologije sa Sveučilišta u Texasu, i odnedavno se može koristiti kao tipična Facebook aplikacija. Aplikacija funkcionira dvojako: kao test vlastite osobnosti i kao test pomoću kojeg ocjenjujemo svoje prijatelje. To korisnicima Facebooka omogućuje uvid u ono kakvi zaista jesmo i u ono kako nas vide drugi. S jedne je strane, dakle, istina o nama, a s druge reprezentacija nas samih i njezini učinci na druge.
Iz iskustva, mogu reći da ova aplikacija funkcionira po principu obrata: nije istina ono što pokazujemo ili najvećim dijelom mislimo o sebi, nego ono što skrivamo ili ono što smatramo svojom lošom stranom. You Just Get Me, suprotno većini drugih priručnih psiholoških tekstova na Facebooku, ukazuje na Ahilovu petu svakog korisnika i u tom smislu i virtualno vrši zadaću psihologijske znanosti.
Međutim, čini mi se da rezultati njezinog rada nisu daleko od samoreprezentacije koju kao korisnici Weba 2.0 svakodnevno poduzimamo. U oba slučaja, riječ je samo o tome koliko ćemo od privatnosti pokazati u javnosti. Strukturno gledajući, i samoreprezentacija korisnika po principu odnosa s javnošću, i aplikacije tipa pokaži-mi-što-slušaš-i-reći-ću-ti-tko-si i aplikacija sveučilišnog profesora psihologije, vrlo su slične, budući da osobnost prikazuju kao zaustavljeni proces, kao statičnu sliku. U tom smislu, problem ideniteta na Internetu generira jednu novu vrstu kvazi-znanja sličnog znanju astrologije. Samo što su sad tipovi kolerika, sangvinika i melankolika zamijenjeni nekim novim modelima koji bolje odgovaraju potrebama poslodavaca.
U tom smislu, rad Antonije Begušić višestruko je zanimljiv. On, s jedne strane, u starom mediju prikazuje problem novog medija (identitet, komunikacija itd.), ukazajući na remedijaciju kao na osobitu vrste interpretacije. S druge pak strane, njezin rad ukazuje na neka od temeljnih načela psihoanalitičke teorije, prikazujući identitet i komunikaciju dinamičnim, otvorenim, erotiziranim, tjeskobnim, narcističkim, neizvjesnim...
