FORMATIRANJE IDENTITETA

Na upravo otvorenoj izložbi u Galeriji Galženica rad Antonije Begušić, više nego drugi, bavi se problemom identiteta i komunikacije na Internetu. Riječ je o zanimljivoj remedijaciji: e-mail komunikacija između dvoje ljudi predstavljena je fotografijama malih formata koje prikazuju uvećane detalje ljudskog tijela. Niz fotografija – linerano postavljenih duž zida – prate isječci teksta u kojima jedan od sudionika (u ovom slučaju anonimni muškarac) izražava svoje pomalo dešperatne misli i osjećaje drugom sudioniku komunikacije, čija je prisutnost očita iako ona/on nije izravno zastupljen/a. Posredovan e-mail klijentima i Web 2.0 servisima, njihov razgovor usmjeren je uspostavi prijateljske, intimne atmosfere. Štoviše, razgovor nerijetko zalazi u ljubavnički diskurs

Nisam odolio da s Moranom, jednom od kustosica izložbe, ne komentiram tu čudnu činjenicu da izloženi rad prikazuje nekoga koji u intimnu, gotovo ljubavničku komunikaciju, ulazi s nekim koga fizički ne poznaje. To me podsjetilo na jednu od prezrenih pojava u svijetu književnosti. U njoj onoga, tko se snažno poistovjećuje s fiktivnim likom, u najbolju ruku, proglašavaju čitateljem lošeg ukusa. Bježeći od stvarnosti - tvrde književna kritika i znanost o književnosti - čitatelj uranja u svijet mašte i tako gubi iz vida, s jedne strane, stvarno značenje književnog djela, a s druge uvid u društvenu zbilju. Pripišem li, međutim, ovu književnu asocijaciju vlastitoj staromodnosti – onoj koju Danah Boyd opravdano povezuje s ekonomskim uvjetima suvremenog života - fenomen ideniteta i komunikacije na Internetu, čini se, ne postaje manje problematičan. Na to mi je, na otvorenju izložbe, bio skrenuo pažnju Ognjen, tvrdeći da virtualna komunikacija ne postoji, jer ne postoji istinska virtualnost. Sve je na Internetu na neki način već prisutno u stvarnom svijetu: ljudi, predodžbe, kulturni modeli, običaji, navike, osjećaji...Riječima Friedricha Kittlera, svaka informacija u kiberprostoru pohranjena je na neki hardver. Kako se onda nositi s komunikacijom na Internetu? Gdej leži granica između posla, flerta, čavrljanja i intime?

Za potrebe ovog posta, može se reći da fenomen identiteta na Webu ima svoju ekonomsku i svoju psihološku stranu: s jedne je strane društvo, a s druge pojedinac. Projekt Own Your Identity, primjerice, dobro zastupa društvenu dimenziju problema. Ona ukratko izgleda ovako: u izmijenjenim uvjetima globalne komunikacije, većina je korisnika suvremenih komunikacijskih tehnologija (mobilna telefonija, Internet) prisiljena reprezentirati sami sebe. Služeći se različitim načinima samoprikazivanja – od imena ili nadimka u ranim danima Interneta, preko homepage-a do aktualnih servisa Weba 2.0 – korisnici, kako nerijetko ističu neomarksistički teoretičari, zapravo prodaju svoj rad. Identiteti koje stvaramo na mreži, proizvodi našeg rada, međutim, ne pripadaju nama: mi ih kao osobite multimedijalne tekstove stvarno ne posjedujemo, što znači da ih ne možemo prilagođavati drugim zadacima i novim poslovima. Ovaj osobiti oblik hegemonije, nagnao je jednog od autora projekta Own Your Identity da odnos između korisnika i internet-korporacija usporedi s feudalizmom: možeš raditi što hoćeš dok radiš na području koje određuje neka web usluga, a posjeduje neka web korporacija. Odlučiš li otići, otići ćeš slobodan, ali praznih ruku.

Fenomen identiteta na Webu nije ništa manje zanimljiv na području psihologije. Premda se na prvi pogled čini da je standardna osobna stranica, koju posjedujemo na nekom od Web 2.0 servisa samo grafički oblik vlastitih odnosa s javnošću, interesovanje koje u zadnje vrijeme prema ovom fenomenu pokazuju profesionalni psiholozi nerijetko vodi puno dalje. You Just Get Me je on-line servis koji vam omogućuje da se bez novčane naknade podvrgnete stručnoj psihološkoj analizi. You Just Get Me projekt je Samuela Gosslinga, profesora psihologije sa Sveučilišta u Texasu, i odnedavno se može koristiti kao tipična Facebook aplikacija. Aplikacija funkcionira dvojako: kao test vlastite osobnosti i kao test pomoću kojeg ocjenjujemo svoje prijatelje. To korisnicima Facebooka omogućuje uvid u ono kakvi zaista jesmo i u ono kako nas vide drugi. S jedne je strane, dakle, istina o nama, a s druge reprezentacija nas samih i njezini učinci na druge.

Iz iskustva, mogu reći da ova aplikacija funkcionira po principu obrata: nije istina ono što pokazujemo ili najvećim dijelom mislimo o sebi, nego ono što skrivamo ili ono što smatramo svojom lošom stranom. You Just Get Me, suprotno većini drugih priručnih psiholoških tekstova na Facebooku, ukazuje na Ahilovu petu svakog korisnika i u tom smislu i virtualno vrši zadaću psihologijske znanosti.

Međutim, čini mi se da rezultati njezinog rada nisu daleko od samoreprezentacije koju kao korisnici Weba 2.0 svakodnevno poduzimamo. U oba slučaja, riječ je samo o tome koliko ćemo od privatnosti pokazati u javnosti. Strukturno gledajući, i samoreprezentacija korisnika po principu odnosa s javnošću, i aplikacije tipa pokaži-mi-što-slušaš-i-reći-ću-ti-tko-si i aplikacija sveučilišnog profesora psihologije, vrlo su slične, budući da osobnost prikazuju kao zaustavljeni proces, kao statičnu sliku. U tom smislu, problem ideniteta na Internetu generira jednu novu vrstu kvazi-znanja sličnog znanju astrologije. Samo što su sad tipovi kolerika, sangvinika i melankolika zamijenjeni nekim novim modelima koji bolje odgovaraju potrebama poslodavaca.

U tom smislu, rad Antonije Begušić višestruko je zanimljiv. On, s jedne strane, u starom mediju prikazuje problem novog medija (identitet, komunikacija itd.), ukazajući na remedijaciju kao na osobitu vrste interpretacije. S druge pak strane, njezin rad ukazuje na neka od temeljnih načela psihoanalitičke teorije, prikazujući identitet i komunikaciju dinamičnim, otvorenim, erotiziranim, tjeskobnim, narcističkim, neizvjesnim...

KIBERPOTROŠAČ I NJEGOVO PRAVO

Moje surfanje pripada meni, tako bi se nekako mogla parafrazirati izjava Tima Bernersa Leeja koju je dao BBC-ju u intervjuu vođenom povodom njegovog kratkog boravka u domovini. Berners Lee misli, naime, da podaci o surfanju (adrese stranica koje ste posjetili, vrijeme provedeno na njima itd.) trebaju ostati privatnii, te da davatelji internetskih usluga ne smiju zloupotrijebiti mogućnost pristupa tim podacima. Pritom je vrlo uvjerljiv u argumentaciji. Daleko od toga da o problemu privatnosti na Webu govori služeći se visokoparnom, teorijskom artiljerijom – što mu simboličko mjesto u povijesti mreže nesumnjivo dopušta – ovaj izumitelj WWW skloniji je slikovitim usporedbama:

Želim biti siguran da činjenica da sam na internetu pogledao nekoliko knjiga
o nekoj vrsti raka neće doći do mojeg zdravstvenog osiguravatelja i da moje zdravstevno osiguranje neće porasti za 5% jer su u osiguranju saznali
da sam tražio te knjige.

Povod ovakvom razmišljanju leži u najavi najvećih britanskih telekomuniakcijskih operatera da će angažirati agenciju specijaliziranu za praćenje korisničke aktivnosti na Webu u cilju izrade korisničkog profila. Na osnovu njega, korisnicima bi u budućnosti korištenje Weba, navodno, bilo bitno lakše, budući da bi na svoje internetske adrese primali njima primjerene reklame i obavijesti. Iako i davatelji usluga i spomenuta agencija jamče novu razinu privatnosti kao i mogućnost da uslugu isključite, jedan veliki dio britanske javnosti zabrinuto je reagirao na ovu najavu.

Gotovo istodobno u Hrvatskoj je predstavljen novi zakon o elektroničkoj komunikaciji, koji bi po pisanju Bussines.hr-a mogao biti donešen već u svibnju. Novi zakon će između ostalog pokušati regulirati korištenje DTK-a, telekomunikacijsko tržište, odnose između operatera, implementaciju digitalnog radija i televizije, pravnu regulativu, institucionalnu strukturu zaduženu za praćenje razvoja elektroničke komunikacije i tako dalje. Ostavimo ovaj čas po strani pozitivne aspekte donošenja novog zakona, među kojima je onaj o uvođenju strožih pravila igre na tržištu hrvatskih telekomunikacija nedvojbeno najvažniji, i obratimo pažnju na slijedeće. U izvješću s predstavljanja zakona dvije stvari, naime, upadaju u oči: rok od nepuna dva mjeseca predviđen za javnu raspravu i zakon koji obavezuje operatere na šestomjesečno čuvanje podataka dobivenih telefoniranjem, surfanjem i SMS-anjem.

Takozvanu javnu raspravu, gotovo da ne treba ni komentirati: nepuna dva mjeseca naspram dalekosežnih posljedica koje će prouzročiti regulacija ove profitabilne grane ekonomije; upitna stručnost i transparentnost državnih tijela zaduženih za izradu zakona naspram korisnika, odnosno građana; interes profita naspram interesa društva i tako dalje, i tako dalje. Sve, naravno, zapakirano u sjajni celofan usklađivanja s europskim pravnim stečevinama i zaštitom potrošača. Da stvar izgleda bizarnije, u određenim je dnevnim novinama novi zakon predstavljen kao što će korisnike zaštiti od spama.

Što se tiče obaveze šestomjesečnog čuvanja podataka, umjesto komentara treba se opet vratiti Berners Leeju.

Vjerujem da je vrlo važno da me operater opskrbljuje vezom na Internet kao što
me vodovod opskrbljuje vodom. Operater omogućava povezanost i to
bez drugih dodatnih usluga (skladištenje podataka, na primjer; op.m.)

Stoga, kome vladina tijela zadužena za telekomunikacije pripremaju poslovni teren nalažući operaterima obavezno čuvanje podataka? Trećoj strani? Kako će treća strana koristiti podatke? Hoće li ih kupovati od operatera ili će ih sama prikupljati? I jesmo li sigurni da će nam novi zakon ostaviti mogućnost da program koji prati naše telekomunikacijske aktivnosti jednostavno isključimo, kao što je to slučaj u britanskom primjeru?

Intervju s Berners Leejem zanimljiv je zbog još nečega. Daleko od toga da u svojem intervjuu zastupa neku radikalnu medijsku ili društvenu opciju, Berners Lee na trenutke podsjeća na Iliju Rkmana, čovjeka koji je - ako se ne varam – među prvima u Hrvatskoj progovorio o potrošačkim pravima. Ustvrdivši da bi promijenio svog operatera ukoliko bi ovaj angažirao agenciju za praćenje aktivnosti na webu, Berners Lee zapravo ponavlja staro pravo potrošača, odnosno građanina. Misleći na svoju telekomunikacijsku aktivnost i podatke generirane njom, on kaže:

To je moje – ne možete to imati. Ako ih želite iz nekog razloga, morat ćete pregovarati sa mnom. Ja se moram složiti, moram znati što dobijam zauzvrat.

BESPUĆA INTERNETSKE ZBILJNOSTI

Skandal s lažnim intervjuom s premijerom Sanaderom u Jutarnjem listu vrlo dobro ilustrira odnos domininatnih skupina hrvatskog društva prema pravu na on- line privatnost, o kojem govori naš prethodni post. Štoviše, može se reći da je reakcija jednog od natiražnijih dnevnih listova na skandal s intervjuom naličje domaće novomedijske kovanice. U večerašnjom je Dnevniku HTV-a, naime, jedan je od članova upravnog odbora EPH- a, Stipe Orešković, ni manje ni više, za notornu neprofesionalnost Davora Butkovića, jednog od glavnih urednika Jutarnjeg lista, optužio mračnu stranu interneta.

Pridodamo li tome činjenicu da je među hrvatskim dnevnim listovima upravo Jutarnji list posljednji pokrenuo svoju internetsku varijantu, da i dan danas svoje on-line izdanje uređuje kao kopiranu varijantu tiskanog izdanja, da drugim riječima, nemalo izbjegava tehnologiju hiperlinka, naizgled ekscesni događaj lažnog intervjua dobiva svoju konzistentnu društvenu pozadinu.

Nije na žalost prvi puta da se u Hrvatskoj profesionalni nedostaci brane demoniziranjem interneta. Ako se dobro sjećamo, prije gotovo godinu dana skupini srednjoškolaca-blogera iz Zagreba, koji su na svojim blogovima komentirali loš rad pojedinih nastavnika, službeno je od strane upravitelja škole i Ministarstva prosvjete upućen svojevrsni ukor pred isključenje, a blogovi su, kao uostalom i cijeli internet, prozvani zbog mogućnosti da na njemu, ako želite, ostanete anonimni.

MOLIMO, POŠTUJTE LINIJU DISKRECIJE

Već smo pisali o problemu privatnosti na pojedinim servisima Weba 2.0, o tome kako su pojedini prijatelji i hakeri kategorički odbili bilo kakvu mogućnost druženja na Facebooku, dok su drugi tvrdili da "to još nije to" i da treba pričekati Googleov Social Graph API. Sad kad je Googleov servis pred vratima, problemi s privatnošću podataka na webu ni izbliza nisu idilični.

U odnosu na postojeći model društvenog softvera najbolje predstavljenog My Spaceom i Facebookom novina Googleovog servisa leži u nekoliko doista bitnih pomaka. U ovom trenutku osobne informacije većine korisnika interneta raštrkane su širom WWW-a: profil tamo, account ovamo, blog simo, osobna stranica tamo. Ako kupujete na Amazonu, posjedujete profil kupca na osnovu kojeg vam preporučuju kupovinu; na Facebooku imate drugačiji, ponešto trodimenzionalniji profil; na Pay Palu imate gole podatke, nešto kao žiro-račun; na Twitteru opet nešto treće itd. Googleov je servis odlučio tome stati na kraj.

U poprilično entuzijastičnoj reakciji Joshue Portera na pojavu Googleovog servisa, moguće je ugrubo vidjeti taj pomak. Ukratko, Google na bazi otvorenih HTML standarda omogućuje developerima i ostalim, manje vičnim korisnicima kontrolu nad pristupom vlastitim web stranicama. Autor bloga, ili vlasnik web stranice, tako sam odlučuje tko, kada i kako može pristupiti sadržaju njegovih on-line aktivnosti. Drugim riječima, ako i kada želim, mogu profil s Amazona udružiti s profilom na My Spaceu ili Last fm-u, te potom, uspoređujući ga s profilima drugih korisnika, postaviti ga kao glavni profil na stranicama H&M i tako si omogućiti drugačiji način kupovine odjeće. Kvaka je – kako kaže Porter – u tome što zahvaljujući novom društvenom API-ju Web 2.0 više neće biti zbroj zatvorenih vrtova, u kojima par web korporacija – kao što su Facebook, Yahoo, My Space, Google i drugi - kontrolira, posjeduje i trguje s podacima proizvedenim kreativnim radom web korisnika.

U tom slučaju, naglašava Porter, rast će i važnost osobne stranice, trajne web adrese (personal domain), koja će vjerojatno igrati ulogu koju poštanska adresa stanovanja ili zaposlenja ima danas u stvarnom svijetu. Na ovom mjestu još se jednom vraćamo temi o kojoj smo već pisali: budućoj funkciji GUI-ja, onome što ćemo prvo vidjeti na sučelju ekrana jednom kada pristupimo drugim korisnicima ili novim servisima.

No vratimo se aktualnoj polemici oko nove Googleove usluge, jer reakcija Danah Boyd na njezino pokretanje nije samo briljantna kritika najnovijeg IT proizvoda, nego i svojevrsna demontaža tehnološko-utopijskog diskursa Silicon Valleya. Usredotočivši se na formulaciju Tima O'Reillyja da korisnike weba treba naviknuti na to da neprestano javno budu izloženi, ne bi li se naviknuli na nove tehnološke uvjete, koje servisi poput Googleovog stvaraju na WWW-u, Boyd u najboljoj maniri europske (ljevičarske) teorije poseže za stereotipnom, no djelotvornom podjelom na tehničku i humanističku inteligenciju:

Ono što mi doista smeta – kaže Boyd – jest to da gikovi donose odluke bez obzira na perspektivu onih koji će u procesu primjene tih odluka ostati marginalizirani. Biti društveno izložen je okej ako si društveno privilegiran, ako ljudi nemaju simboličku dominaciju nad tobom ili ako se jednostavno time baviš. To je život najvećeg broja gikova iz Silicon Valleya. Ali ja provodim najveći dio vremena s tinejdžerima, s jednom od najranjivijih društevnih skupina(...)

Boyd je, naime, sociloginja koja proučava ponašanje tinejdžera na webu, no iza profesionalnog i ljudskog suosjećanja koje izbija iz ovog citata stoji analitička metoda koja u obzir uzima i društveni, odnosno klasni aspekt problema. On u tekstu zadobiva i političke dimenzije, osobito kada se Boyd okrene problemu stalne izloženosti u slučaju zviždača, žena, aktivista i drugih marginaliziranih i nerijetko podređenih društvenih skupina. No on posjeduje i formalističku, gotovo apolitičnu operabilnost, osobito onda kada Boyd upozorava na važnost konteksta:

Prisiljena izloženost stavlja ovu populaciju [deprivilegiranu op.m.] u povećanu opasnost, ako ni zbog čega, a onda zbog toga što je sadržaj uvijek izvučen iz svog konteksta. Devijacije u procesu izlaganja javnosti nisu stvar 'sigurnosti kroz nevidljivost'...stvar je samo u tome da budemo vidljivi u kontekstu.