MOLIMO, POŠTUJTE LINIJU DISKRECIJE

Već smo pisali o problemu privatnosti na pojedinim servisima Weba 2.0, o tome kako su pojedini prijatelji i hakeri kategorički odbili bilo kakvu mogućnost druženja na Facebooku, dok su drugi tvrdili da "to još nije to" i da treba pričekati Googleov Social Graph API. Sad kad je Googleov servis pred vratima, problemi s privatnošću podataka na webu ni izbliza nisu idilični.

U odnosu na postojeći model društvenog softvera najbolje predstavljenog My Spaceom i Facebookom novina Googleovog servisa leži u nekoliko doista bitnih pomaka. U ovom trenutku osobne informacije većine korisnika interneta raštrkane su širom WWW-a: profil tamo, account ovamo, blog simo, osobna stranica tamo. Ako kupujete na Amazonu, posjedujete profil kupca na osnovu kojeg vam preporučuju kupovinu; na Facebooku imate drugačiji, ponešto trodimenzionalniji profil; na Pay Palu imate gole podatke, nešto kao žiro-račun; na Twitteru opet nešto treće itd. Googleov je servis odlučio tome stati na kraj.

U poprilično entuzijastičnoj reakciji Joshue Portera na pojavu Googleovog servisa, moguće je ugrubo vidjeti taj pomak. Ukratko, Google na bazi otvorenih HTML standarda omogućuje developerima i ostalim, manje vičnim korisnicima kontrolu nad pristupom vlastitim web stranicama. Autor bloga, ili vlasnik web stranice, tako sam odlučuje tko, kada i kako može pristupiti sadržaju njegovih on-line aktivnosti. Drugim riječima, ako i kada želim, mogu profil s Amazona udružiti s profilom na My Spaceu ili Last fm-u, te potom, uspoređujući ga s profilima drugih korisnika, postaviti ga kao glavni profil na stranicama H&M i tako si omogućiti drugačiji način kupovine odjeće. Kvaka je – kako kaže Porter – u tome što zahvaljujući novom društvenom API-ju Web 2.0 više neće biti zbroj zatvorenih vrtova, u kojima par web korporacija – kao što su Facebook, Yahoo, My Space, Google i drugi - kontrolira, posjeduje i trguje s podacima proizvedenim kreativnim radom web korisnika.

U tom slučaju, naglašava Porter, rast će i važnost osobne stranice, trajne web adrese (personal domain), koja će vjerojatno igrati ulogu koju poštanska adresa stanovanja ili zaposlenja ima danas u stvarnom svijetu. Na ovom mjestu još se jednom vraćamo temi o kojoj smo već pisali: budućoj funkciji GUI-ja, onome što ćemo prvo vidjeti na sučelju ekrana jednom kada pristupimo drugim korisnicima ili novim servisima.

No vratimo se aktualnoj polemici oko nove Googleove usluge, jer reakcija Danah Boyd na njezino pokretanje nije samo briljantna kritika najnovijeg IT proizvoda, nego i svojevrsna demontaža tehnološko-utopijskog diskursa Silicon Valleya. Usredotočivši se na formulaciju Tima O'Reillyja da korisnike weba treba naviknuti na to da neprestano javno budu izloženi, ne bi li se naviknuli na nove tehnološke uvjete, koje servisi poput Googleovog stvaraju na WWW-u, Boyd u najboljoj maniri europske (ljevičarske) teorije poseže za stereotipnom, no djelotvornom podjelom na tehničku i humanističku inteligenciju:

Ono što mi doista smeta – kaže Boyd – jest to da gikovi donose odluke bez obzira na perspektivu onih koji će u procesu primjene tih odluka ostati marginalizirani. Biti društveno izložen je okej ako si društveno privilegiran, ako ljudi nemaju simboličku dominaciju nad tobom ili ako se jednostavno time baviš. To je život najvećeg broja gikova iz Silicon Valleya. Ali ja provodim najveći dio vremena s tinejdžerima, s jednom od najranjivijih društevnih skupina(...)

Boyd je, naime, sociloginja koja proučava ponašanje tinejdžera na webu, no iza profesionalnog i ljudskog suosjećanja koje izbija iz ovog citata stoji analitička metoda koja u obzir uzima i društveni, odnosno klasni aspekt problema. On u tekstu zadobiva i političke dimenzije, osobito kada se Boyd okrene problemu stalne izloženosti u slučaju zviždača, žena, aktivista i drugih marginaliziranih i nerijetko podređenih društvenih skupina. No on posjeduje i formalističku, gotovo apolitičnu operabilnost, osobito onda kada Boyd upozorava na važnost konteksta:

Prisiljena izloženost stavlja ovu populaciju [deprivilegiranu op.m.] u povećanu opasnost, ako ni zbog čega, a onda zbog toga što je sadržaj uvijek izvučen iz svog konteksta. Devijacije u procesu izlaganja javnosti nisu stvar 'sigurnosti kroz nevidljivost'...stvar je samo u tome da budemo vidljivi u kontekstu.