U nekim područjima blogerske kulture, višetjedni izostanak posta teško se opravdava. Mi, svom srećom, vodimo ovaj blog na uskom području na kojem se križaju suvremena umjetnost, Internet, Web 2.0 i koješta drugo, pa je i tolerancija na rijeđe postanje puno veća. Također, u prethofnom periodu pripremali smo i izložbu Nove mreže novih medija, što nam je bilo uzelo nemalo vremena predviđenog za pisanje bloga. Evo nas, dakle, nazad. Od zanimljivih, u međuvremenu propuštenih tema, pažljivo bukmarkiranih za kasnije, test vremena izdržala je jedna. Riječ je o odnosu između ekonomije i kulture. Pa, krenimo ovim putem.
Facebook je najavio dugo priželjkivanu mogućnost da svoje podatke, svoj fejsbukovski profil ili identitet dijelite s drugim web servisima, na način koji vam garantira laku i poptunu kontrolu nad procesom razmjene. Istu slobodu da korisnik (djelomično) raspolaže sa svojim Web identitetom uskoro će omogućiti i My Space, a za očekivati je da će ih u tome pratiti i drugi društveni servisi Weba 2.0. Utrka u zadovoljavanju korisničkih potreba između velikih igrača kao što su Google, Yahoo, Amazon, Facebook i drugih, traje već neko vrijeme i još joj se ne nazire kraj. Sve se odvija kao po nekom planu i programu: proširujući mogućnosti naše on-line komunikacije, korporacije zarađuju novac. Ekonomija unapređuje kulturu, kultura korigira ekonomiju. Dobro ugođeni sistem, koji kontrolira sam sebe. Ili kako bi to rekao Bernard Lunn, opisujući sada već glavnostrujašku ekonomiju Weba 2.0:
Web 2.0 je riješio problem troškova. Slijedeća era riješit će problem prihoda na način kojeg svi razumiju. Zarada na Internetu bit će moguća samo ukoliko i drugima omogućite zaradu.
U svijetu kulture i umjetnosti, jedna od izdržljivijih utopijskih ideja vezana za odnos između umjetnosti i tehnologije odnosila se prvo na uvjerenje da tehnologija bitno utječe na ljude, a zatim na vjeru da je mijenajući tehnologiju moguće mijenjati i ljude, odnosno društvo. Tako je nedavno jedan talijanski bloger spomenuo svoj boravak na Kubi, pokušavši ocrtati razliku koja, navodno, postoji između Kubanaca koji rade i koji ne rade kao informatičari. U kiberkafićima, naime, poslovično topli i otvoreni Kubanci, postali bi hladni i praktični sistemci. Ta, u osnovi mekluanovska teza, aktualna je i danas, u eri Weba 2.0, pa nije potrebno čeprkati, recimo, po Novim mrežama novih medija, po periodu, kojeg ionako prati pionirski i utopijski imidž: dovoljno je baciti oko na aktualne prijepore oko društvenog softvera da shvatimo da se na izravni odnos između ekonomijei kulture još uvijek ozbiljno računa.
U izvrsnom postu izvrsnog naslova - The cold, cold heart of Web 2.0 – William Davies je povezao nobelovca Gary Beckera i Web 2.0. Becker je ekonomist, koji je po Daviesovim riječima, tijekom druge polovice 20.st primijenio ekonomske principe na svakodnevni život i tako revolucionirao ekonomsku znanost. Za Beckera ekonomija nije samo tržište, nego svaka društvena praksa, čak i ona najintimnija, kao što su odgajanje djece ili druženje s prijateljima. U svakoj od njih, naime, moguće je naići na neki trag klasične ekonomske ideje o rentabilnosti, produktivnosti, štedljivosti i tome slično. Daviesovim riječima, roditelji koji posegnu za knjigom kako bi djeci pročitali priču za laku noć, ne čine to (samo) zato što vole svoju djecu ili zato što vole čitati, nego (i) zato da investiraju u dječju sposobnost poimanja određenih etičkih ili etetskih principa, primjerice, koji im u kasnijim godinama mogu olakšati snalaženje na tržištu rada.
Web 2.0, kaže Davies, kao da ponovno aktualizira Beckerovu teoriju. Web-servisi kao što su Last fm, Facebook ili My Space, na područje intimnog života – izbor i slušanje glazbe, druženje, ofiranje – primijenjuju ekonomsku logiku. Drugim riječima, nigdje kao tamo na Webu danas vrijeme nije više novac. Poslušali ste jedan album - Last fm vam preporučuje tri; imate jednog prijatelja, Facebook vjeruje da sigurno znate i ove ljude.
Međutim, efikasnost nije ono što upravlja našim životom, tvrdi Davies. Bilo bi glupo ignorirati sve prednosti koje Facebook nudi u organizaciji tuluma, ali čini se da ljudi nisu uvijek skloni racionalnim riješenjima. Efikasnost i uniformnost, kaže dalje Davies, koju nam nudi Web 2.0 ne može zadovoljiti sve kulturne potrebe prosječnog korisnika Interneta. Zbog toga valjda još uvijek gluvarimo po šoping-centrima, besciljno hodamo gradom, kompulzivno kupujemo i naručujemo ćevape u kasnu noć.
Odnos između ekonomije i kulture tako je , čini se, složeniji nego ikad. Nije, naime, slučajno da stručnjaci govore o kulturama Interneta i da novomedijskoj umjetnosti treba dugi put do glavne struje umjetničke kulture.
