XS4HAAG

Odnos vrha EPH-a i uredništva Jutarnjeg lista prema novih tehnologijama svakako zaslužuje ozbiljnu studiju. Od prvotnog nepovjerenja u Internet, primjerice, preko restrikcije hiperlinka, do nedavnog pokušaja opravdavanja Butkovićeve neprofesionalnosti pričom o 'mračnoj strani interneta', pojedini menadžeri, urednici i novinari ove novinske kuće svako malo daju nam misliti o mreži svih mreža.

Posljednji slučaj je višestruko zanimljiv. Na početnoj web – stranici Jutarnjeg lista u desnom gornjem kutu tako od danas u streamingu (prijenosu zvuka i slike u stvarnom vremenu na Internetu) možemo pratiti sudski proces trojici hrvatskih generala koji se vodi u Haagu. Dvije su stvari zanimljive. S jedne strane, izravni prijenos suđenja na web-stranici jednih dnevnih novina, i s druge, napomena na dnu prozorčića za prijenos, koja na tehničkoj podršci zahvaljuje nizozemskom provajderu XS4ALL i web – stranici Domovina.net; stranici koja od 1995., između ostaloga, putem internata prenosi haška suđenja uživo.

Prijenos suđenja na web-stranici Jutarnjeg lista, naime, na stranici na kojoj prijenos ne očekujemo, dijelom podsjeća na ratne dane izvanrednih vijesti, na neprekinuti tok važnih informacija namijenjen ne toliko informiranju koliko ideološkom homogeniziranju. Nije isto pratite li prijenos suđenja na stranici namijenjenoj živom prijenosu cjelokupnog rada Haškog suda, ili na stranici dnevnih novina na kojoj se prijenos za korisničku pozornost natječe s, primjerice, izvješćem o prvom danu reality-showa. S druge strane, činjenica da prijenos omogućuje jedan od najvećih nizozemskih provajdera postaje značajnija ako znamo da je XS4ALL pokrenut 1993. od strane četiri hakera i da se 1994. u njegov razvoj uključio i kulturni centar De Balie iz Amsterdama ( Je li netko spomenuo Zamirnet? Antiratnu kampanju?). E sad...

Na svom nedavnom predavanju o budućnosti Interneta, o kojem nam izvješće donosi Open Democracy, Jonathan Zittrain je jedinu nadu u budući razvoj mreže nad mrežama položio u komunitarijance. On, naime, tvrdi da su Internet kakvog danas poznajemo stvorile četiri društvene skupine na četiri načina. Slobodno parafrazirajući, riječ je o poduzetničkim ( authoritarian), političkim ( federalist), supkulturnim (libertarian) i komunitarijanskim (communitarian) skupinama. U dinamičkom suodnosu, ove su skupine oblikovale Internet vodeći se s četiri strategije djelovanja: hegemonijskom (top-down), oporbenom (bottom-up), hijerarhijskom (hierarchy) i poliarhijskom ( polyarchical) strategijom. Tvrdeći da su zloupotrebe Interneta u zadnje vrijeme dosegle svoju najvišu točku, i da su došle sa područja kojeg zauzimaju supkulturne skupine, Zittrain najveću opasnost ipak vidi na području poduzetničke društvene skupine sklone različitim oblicima autoritarnog djelovanja. Eliminiravši političku društvenu skupinu, okupljenu oko različitih vladinih organizacija, kao odviše hegemonijsku, Zittrainu je na grafikonu preostala samo jedna skupina (komunitarijanska) i jedna strategija (oporbena).

Upravo ova skupina i ova strategija nedostaju u primjeru prijenosa haškog suđenja na stranicama Jutarnjeg. Štoviše, susret jednog od najvećih nizozemskih provajdera sjajne (hakerske) prošlosti s jednom od najvećih medijskih kuća u Hrvatskoj, povodom suđenja hrvatskim generalima, ne samo da potvrđuje Zittrainova razmišljanja, nego ukazuje i na zaboravljenu bliskost između libertarijanske i poduzetničke elite. Da stvar izgleda gore - kao u nekoj didaktičnoj priči - na web-stranici Domovina.net, na jedinom području za kojeg u ovom slučaju možemo reći da pripada komunitarijanskim tendencijama, u trenutku dok ovo pišem, suđenje nije moguće pratiti.

OD BBS-a DO WEB-a 2.0

Posljedni post na blogu Nicholasa Carra izvadak je iz njegove nove knjige The Big Switch: Rewiring the World, from Edison to Google. U njemu Carr sažeto prikazuje posljednja dva desteljeća našeg korištenja kompjuterske i telekomunikacijske tehnologijeu: od PC kao multimedijalnog stroja dostupnog svakom domaćinstvu, do širokopojasnog interneta i Weba 2.0.

Nekoliko momenata u njegovom prikazu čine se osobito zanimljivim, osobito usporedimo li ih s vlastitom, lokalnom poviješću kompjuterske i internetske kulture.

Svaki od ključnih događaja u Carrovoj interpretaciji tehnologije koja nam je promijenila život ima svoj pandan u Hrvatskoj, što, bez obzira na oblik i vrijeme pojavljivanja, potvrđuje zavidnu razinu globalizacije. Carr, naime, povijest velikih promjena piše služeći se primjerima iz američke informatičke industrije i kulture, pa se na proces informatizacije našeg društva može gledati kao na pokušaj da se ne izgubi kontakt s ostatkom svijeta. Taj pokušaj, međutim, ima zanimljive karakteristike. Evo par komparativnih primjera koji mogu pomoći u njihovom određivanju.

Carr piše o prvim oblicima umrežavanja, takozvanim BBS mrežama, koje su u Americi postale popularne sredinom 80-ih. U svom vidljivom obliku, BBS se u Hrvatskoj pojavljuje 1992., kada skupina inozemnih i domaćih aktivista, u okrilju Antiratne kampanje, pokreće mrežu Zamirnet. Kažem u svom vidljivom obliku, budući da nemam saznanja da li je slično umrežavanje ostvareno ranije. Razvoj informatičke kulture tijekom 80-ih – onda kada je kompjutor postao dostupniji većem broju ljudi - u Hrvatskoj je, na žalost, još uvijek kulturološki neobrađeno područje, pa mogu samo nagađati da li su prije rata i osamostaljena postojale slične mreže, čemu su služile, koga su okupljalje i slično.

Carrov drugi moment odnosi se na izum WWW-a 1990. Ovdje treba istaknuti nekoliko stvari. Premda, za razliku od BBS sustava, ovdje manje zaostajemo za tehnološkim razvojem zapadnih zemalja, mogućnost njegovog korištenja u Hrvatskoj je bila drukčije uređena. Iako se, naime, Akademska sveučilišna i istraživačka mreža (Carnet) 1992. spojila na prvi inozemni server, tehnološko umreženje nije značilo i društveno umreženje. Pristup WWW-u bio je rezerviran isključivo za mali, povlašteni sloj društva: drugim riječima, za profesore i znanstvenike, ali ne i za studente; za državni aparat, ali ne i za građane. Da bi, naime, koristili tehnologiju prijenosa podataka putem telefonske žice ili putem svjetlosnog kabla, morali ste pripadati nekoj od malobrojnijih društvenih skupina: studentima (tek današnji standard upotrebe interneta na sveučilištima odgovara njegovoj ulozi u okviru studentske kulture o kojoj govori Carr), hakerima ili takozvanim kompjutorašima, državnim činovnicima i slično. U tom smislu, ustrajna kritika državne - u osnovi nepostojeće - medijske politike od strane različitih nevladinih udruga i inicijativa – kao što su Arkzin 90-ih i Multimedijalni institut od 1999. - iz današnje perspektive dobiva novo značenje.

I za kraj, primjer koji pokazuje ulogu privatnog kapitala u domaćoj povijesti interneta. Na jednom mjestu, Carr ističe prelazak s tehnologije prijenosa podataka bakrenom, telefonskom žicom na tehnologiju prijenosa svjetlosnim vodičem, kao jedan od ključnih događaja u povijesti kompjutorskog umrežavanja. Prelazak se dogodio onda kada su privatne kompanije – ohrabrene rastom korisnika interneta – počele zamijenivati svoju staru telekomunikacijsku infrastrukturu novom. Ovo je jedini trenutak u Carrovom prikazu povijesti umrežavanja u kojoj Hrvatska tehnološki ne zaostaje za Zapadom. U telekomunikacijski sustav Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije, svjetlosni su se vodiči počeli uvoditi još krajem 80-ih (ne trebam uložiti veliki napor da se sjetim profesora koji nam je sav ozaren, negdje na trećoj godini srednjoškolskog školovanja, pokazivao tanku, gotovo providnu žicu koja će, govorio je, promijeniti telekomunikaciju). Početkom 90-ih Deutsche Telecom postao je većinski vlasnik telekomunikacijske mreže u Hrvatskoj, a komercijalnu uslugu dial-up pristupa internetu ponudio je 1995. po vrlo nepristupačnim cijenama.