UMJETNIK ARHIVAR

Sad je jasno da će druga polovica izložbene godine biti definitivno u znaku baza podataka, svojevrsnih digitalnih arhiva koji su kao teorijska paradigma bili ušli u svijet novih medija, s jedne strane, a kao specifična društvena praksa u svakodnevni život, s druge strane. Krajem listopada, naime, Dan Oki će se predstaviti izložbom Posljedni 8 mm film na kojoj će ponuditi svoju varijantu remedijacije, pretvorbe starog u novi, digitalni medij, dok će se početkom prosinca Sandro Đukić posvetiti fenomenu organizacije velikih baza vizualnih podataka.

Upravo otvorena izložba db:ae - estetika baza dobar je okvir za opis ovog fenomena u kontekstu ovogodišnjeg programa. Naziv izložbe, primjerice, sugerira jednu od putanja interpretacije. Estetika je filozofska disciplina zaokupljena određenjima ljepote, pri čemu je većina tih određenja vezana za svijet umjetnosti (likovne, glazbene, književne itd.). Baza podataka je, s druge strane, termin koji dolazi iz svijeta tehnologije. U 'Informatičkom rječniku' Miroslav Kiš ovako definira bazu podataka: "(...) skup ustrojenih, logički povezanih zapisa (record) ili datoteka (file); datoteka ili skup datoteka koje sadrže zapise s podacima što su međusobno u nekoj vezi, a korisnici ih mogu rabiti u različite svrhe; organizirani skup podataka pohranjenih u računalu koji se može automatski pretraživati." Tako sam naziv izložbe ukazuje da određeni elementi digitalnih tehnologija - u ovom slučaju 'organizirani skup podataka pohranjenih u računalu' - imaju estetsku, upravo umjetničku vrijednost. Na koji način, međutim, ti elementi zadobivaju estetsku kvalitetu? Na dva načina, čini mi se.

Prvi je način uglavnom vezan za medijsku teoriju. Teorijski rad Leva Manovicha ovdje je vrlo bitan, osobito njegov pokušaj da u 'Jeziku novih medija' strukturalistički pristupi digitalnoj tehnologiji, pronalazeći u njezinoj društvenoj upotrebi - osobito na području kulture i umjetnosti - određene pojave i zakonitosti različite od onih na koje smo nailazili prilikom rada s nedigitalnim tehnologijama. Filigranski raščlanivši strukturu novomedijskih kulturnih objekata (osobno računalo, CD ROM, interaktivna galerijska instalacija, Web, net.art, CAVE itd.) Manovich u spomenutoj knjizi zaključuje: svi novomedijski kulturni objekti nisu, zapravo, ništa drugo do različito organizirane datoteke, odnosno baze podataka. Tako je, između ostalog, novomedijska teorija izjednačila umjetnički rad i bazu podataka.

Drugi način estetizacije datotečnih sistema dolazi s područja institucionalne teorije umjetnosti. Iz njezine perspektive, sama činjenica da je nešto prikazano u muzejsko-galerijskom kontekstu, implicira da to, unatoč svemu, ima određena umjetnička svojstva. Tako je u našem slučaju web projekt Oxdb Sebastiana Lutgerta i Jana Gerbera prikazaan kao novomedijski umjetnički rad, iako se iz neke druge perspektive može interpretirati kao društveni, tipični hakerski angažman. Upravo se zbog toga Oxdb - baza filmova dostupna pretraživanju i daunlodanju - ne može gledati samo u tradicionalnim okvirima umjetničke kulture, primjerice u okviru dizajna web stranice. Sučelje Oxdb baze nije lijepo, atraktivno ili inovativno; ono je funkcionalno i u tom odbacivanju tradicionalnih određenja ljepote treba možda tražiti i jedan ne tako mali dio smisla i svrhe novih medija općenito.

Konzekvence do kojih dovode ova dva teorijska usmjerenja su slijedeće. Ako su novomedijski objekti u konačnici samo različito reprezentirane baze podataka, to znači da se svako novomedijsko umjetničko djelo pojavljuje u svojevrsnoj trijadi: baza podataka, s jedne strane, i reprezentacija, dakle ono što vidimo kao umjetnički objekt, s druge strane, krajnji su polovi između kojih stoji umjetnik/ca s novim, digitalnim sredstvima rada (softver, hardver). Ova shema podsjeća na poznatu lingvističku trijadu sastavljenu od pošiljatelja poruke, same poruke i primatelja poruke, koju je medijska teorija kasnije prilagodila vlastitim potrebama, uvevši pojam 'poruke/medija' u centar kritičkog rada druge polovice 20. stoljeća, no od nje ju ipak dijeli jedna stvar, sama baza podataka.

Baza podataka ili skup podataka pohranjenih u računalu u osnovi je nešto drugačija vrsta arhiva od onog koji je zamišljao Borges. Od svijeta tradicionalnog arhiva dijeli ju tehnologija: uz pomoć digitalne tehnologije moguće je veće količine podataka spremiti na manje mjesta; moguće je organizirati i pretraživati podatke puno, puno brže, a zbog toga i drugačije. Scale matters. Kvantiteta u jednom trenutku određuje i kvalitetu, sugerira Manovich. S istim tim svijetom tradicionalnog arhiva bazu podataka, s druge strane, veže svijest da je sve već napisano i napravljeno i da umjetniku ne preostaje drugo nego da reinterpretira, rearanžira, reprezentira, reaktivira, itd. Ako je svijest o tome da živimo u velikoj biblioteci polovicom 20. stoljeća bila privilegij pripadnika visoke kulture, danas je zahvaljujući novim tehnologijama ona dio svakodnevnog životnog iskustva.

U kontekstu novomedijske umjetnosti to osobito dolazi do izražaja. Manovicheva teorija baze podataka podrazumijeva da je svijet već jednom prikazan - u bazi podataka - prije nego što mu sa istim ciljem ne pristupi umjetnik. Tako novomedijski umjetnik, zapravo, radi s rezultatom svojevrsne 'prvobitne mimeze'; on ne oponaša svijet, nego oponaša oponašanje svijeta. Na izložbi db:ae - estetika baza to je osobito vidljivo u slučaju rada 'Soundtransit'. Umjetnici grupe UMATIC nekako organiziraju i sistematiziraju mp3 datoteke aploudane na web server od strane korisnika Interneta. Oni dizajniraju web stranicu, organiziraju datoteke, pišući softver s pomoću kojeg će publici biti moguće doći u kontakt s radom. S druge strane, kao pripadnici specifičnog svijeta novomedijske umjetnosti, oni pronalaze načine koji će omogućiti predstavljanje na Webu već dostupne baze podataka u galerijskim uvjetima. U Galeriji Galženica svojevrsni most između Weba i prostora galerije predstavljaju RFID kartice koje omogućavaju posjetiteljima real-time komunikaciju s bazom podataka pohranjenom na web server.

Shodno tome, ni pitanje estetike ne može biti više pitanje jednosmjernog i jednoznačnog odnosa između publike i umjetničkog rada. Da li nam je lijepo sučelje Soundtransit web stranice u grafičkom smislu ili u smislu organizacije i pristupa podatcima (do pojedinačnih datoteka dolazimo birajući avionske destinacije)? Ili nam vizualni aspekt ne govori mnogo, pa svu ljepotu pronalazimo u zvučnim datotekama, prepuštajući se imaginaciji putovanja poput nekih prvih čitača trivijalne literature? Ili: mislimo li da je jedinstvenu ljepotu mediteranskog dana Michael Aschauer bolje 'pogodio' na dugom printu obješenom na zid galerije ili u kratkom video radu reproduciranom na kućnom TV prijemniku?

KIBERPOTROŠAČ I NJEGOVO PRAVO

Moje surfanje pripada meni, tako bi se nekako mogla parafrazirati izjava Tima Bernersa Leeja koju je dao BBC-ju u intervjuu vođenom povodom njegovog kratkog boravka u domovini. Berners Lee misli, naime, da podaci o surfanju (adrese stranica koje ste posjetili, vrijeme provedeno na njima itd.) trebaju ostati privatnii, te da davatelji internetskih usluga ne smiju zloupotrijebiti mogućnost pristupa tim podacima. Pritom je vrlo uvjerljiv u argumentaciji. Daleko od toga da o problemu privatnosti na Webu govori služeći se visokoparnom, teorijskom artiljerijom – što mu simboličko mjesto u povijesti mreže nesumnjivo dopušta – ovaj izumitelj WWW skloniji je slikovitim usporedbama:

Želim biti siguran da činjenica da sam na internetu pogledao nekoliko knjiga
o nekoj vrsti raka neće doći do mojeg zdravstvenog osiguravatelja i da moje zdravstevno osiguranje neće porasti za 5% jer su u osiguranju saznali
da sam tražio te knjige.

Povod ovakvom razmišljanju leži u najavi najvećih britanskih telekomuniakcijskih operatera da će angažirati agenciju specijaliziranu za praćenje korisničke aktivnosti na Webu u cilju izrade korisničkog profila. Na osnovu njega, korisnicima bi u budućnosti korištenje Weba, navodno, bilo bitno lakše, budući da bi na svoje internetske adrese primali njima primjerene reklame i obavijesti. Iako i davatelji usluga i spomenuta agencija jamče novu razinu privatnosti kao i mogućnost da uslugu isključite, jedan veliki dio britanske javnosti zabrinuto je reagirao na ovu najavu.

Gotovo istodobno u Hrvatskoj je predstavljen novi zakon o elektroničkoj komunikaciji, koji bi po pisanju Bussines.hr-a mogao biti donešen već u svibnju. Novi zakon će između ostalog pokušati regulirati korištenje DTK-a, telekomunikacijsko tržište, odnose između operatera, implementaciju digitalnog radija i televizije, pravnu regulativu, institucionalnu strukturu zaduženu za praćenje razvoja elektroničke komunikacije i tako dalje. Ostavimo ovaj čas po strani pozitivne aspekte donošenja novog zakona, među kojima je onaj o uvođenju strožih pravila igre na tržištu hrvatskih telekomunikacija nedvojbeno najvažniji, i obratimo pažnju na slijedeće. U izvješću s predstavljanja zakona dvije stvari, naime, upadaju u oči: rok od nepuna dva mjeseca predviđen za javnu raspravu i zakon koji obavezuje operatere na šestomjesečno čuvanje podataka dobivenih telefoniranjem, surfanjem i SMS-anjem.

Takozvanu javnu raspravu, gotovo da ne treba ni komentirati: nepuna dva mjeseca naspram dalekosežnih posljedica koje će prouzročiti regulacija ove profitabilne grane ekonomije; upitna stručnost i transparentnost državnih tijela zaduženih za izradu zakona naspram korisnika, odnosno građana; interes profita naspram interesa društva i tako dalje, i tako dalje. Sve, naravno, zapakirano u sjajni celofan usklađivanja s europskim pravnim stečevinama i zaštitom potrošača. Da stvar izgleda bizarnije, u određenim je dnevnim novinama novi zakon predstavljen kao što će korisnike zaštiti od spama.

Što se tiče obaveze šestomjesečnog čuvanja podataka, umjesto komentara treba se opet vratiti Berners Leeju.

Vjerujem da je vrlo važno da me operater opskrbljuje vezom na Internet kao što
me vodovod opskrbljuje vodom. Operater omogućava povezanost i to
bez drugih dodatnih usluga (skladištenje podataka, na primjer; op.m.)

Stoga, kome vladina tijela zadužena za telekomunikacije pripremaju poslovni teren nalažući operaterima obavezno čuvanje podataka? Trećoj strani? Kako će treća strana koristiti podatke? Hoće li ih kupovati od operatera ili će ih sama prikupljati? I jesmo li sigurni da će nam novi zakon ostaviti mogućnost da program koji prati naše telekomunikacijske aktivnosti jednostavno isključimo, kao što je to slučaj u britanskom primjeru?

Intervju s Berners Leejem zanimljiv je zbog još nečega. Daleko od toga da u svojem intervjuu zastupa neku radikalnu medijsku ili društvenu opciju, Berners Lee na trenutke podsjeća na Iliju Rkmana, čovjeka koji je - ako se ne varam – među prvima u Hrvatskoj progovorio o potrošačkim pravima. Ustvrdivši da bi promijenio svog operatera ukoliko bi ovaj angažirao agenciju za praćenje aktivnosti na webu, Berners Lee zapravo ponavlja staro pravo potrošača, odnosno građanina. Misleći na svoju telekomunikacijsku aktivnost i podatke generirane njom, on kaže:

To je moje – ne možete to imati. Ako ih želite iz nekog razloga, morat ćete pregovarati sa mnom. Ja se moram složiti, moram znati što dobijam zauzvrat.

TELEFONIRANJE

Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.

U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.

Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.

Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.

I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?