NARODNI INTERNET

Filmski.net, domaća web stranica posvećena filmu, upravo je objavila statističke podatke o korisničkom ponašanju svojih posjetitelja. Najčitanije vijesti Filmskog odnose se na sex. Ljudska – i trebamo li reći hrvatska – znatiželja za sexom toliko je, naime, jaka, da je u 2007. među prvih deset najčitanijih članaka ušao i onaj napisan još davne 2004. (Istina, riječ je o tetovažama Angeline Jolie, ali...molim!)

Nedavno je PC Chip objavio intervju s Vukom Ćosićem, jednim od najznačajnijih net.art umjetnika, suosnivačem Ljudmile i friškim savjetnikom predsjednika Slovenije za Internet, pitavši ga što misli o njihovom webu. Ma okej, ali dajte malo ljudima tih social softver kerefeka...komentara, korisničke participacije, tagiranja, druženja – tako nekako je glasio njegov odgovor. (Navodimo po sjećanju, jer na webu intervju nije dostupan u cjelosti)

Za razliku od PC Chipa, Filmski je prihvatio nešto od Weba 2.0: primjerice, mogućnost da ocjenjujete filmove, da ih tako rangirate i radite svojevrsnu alternativnu blockbuster listu. Kada se tome pridoda statistika o najčitanijim prilozima, čini se da Filmski djelomice otkriva drugo lice Weba 2.0 u Hrvata. Njega bi u skladu s trendom demokratizacije Interneta, bez većih problema mogli nazvati narodnim.

PROMATRANJE NOVIH MEDIJA

„ Promatranje novih medija“ ime je ciklusa predavanja koje organizira pariška viša škola dekorativnih umjetnosti ( Ensad) i odsjek za suvremenu umjetnost i nove medije na Sorbonni. Ta predavanja ispituju umjetničku specifičnost novih medija te se bave različitim aspektima samog umjetničkog stvaranja na tom području. Dobrodošli su i komentari na rad i prijedloge umjetnika, istraživača, tehničara i kustosa koji sudjeluju u projektu. Predavanja se održavaju svakih 15 dana.

U sklopu ovog projekta nastao je i blog preko kojeg studenti odsjeka za suvremenu umjetnost i nove medije na Sorbonni, aktivno sudjeluju u projektu ( svojim komentarima, skupljanjem dokumentacije...).

Od umjetnika koji su sudjelovali na ovim predavanjima, ističe se Christophe Bruno sa svojim projektom „ net.artiste“ , u kojeg je uključio radove umjetnika kao što su Claude Closky, Agnès de Cayeux i Miltos Manetas. Najzanimljivije se zbivalo na mreži; prostor izložbe posebno je konstruiran i na Second Life-u, te su radovi spomenutih umjetnika dobili novu dimenziju.

Sudionici predavanja bili su i Fanette Muxart i Clôde Coulpier, umjetnici koji glavnim terenom svog umjetničkog stvaranja smatraju upravo internet. Coulpier uglavnom proučava blogove, a često se osvrće i na pornografske stranice. Muxart se bavi samim utjecajem interneta na čovjekov društveni život.

Na kraju svega, umjetnike najviše zaokuplja i za nas vrlo važno pitanje: kako će za nekoliko godina izgledati sve postojeće razmjene preko interneta, što će ostati od podataka na serverima, koliko će često biti korišteni, te hoće li sve ubrzo biti potpuno zaboravljeno?

OD BBS-a DO WEB-a 2.0

Posljedni post na blogu Nicholasa Carra izvadak je iz njegove nove knjige The Big Switch: Rewiring the World, from Edison to Google. U njemu Carr sažeto prikazuje posljednja dva desteljeća našeg korištenja kompjuterske i telekomunikacijske tehnologijeu: od PC kao multimedijalnog stroja dostupnog svakom domaćinstvu, do širokopojasnog interneta i Weba 2.0.

Nekoliko momenata u njegovom prikazu čine se osobito zanimljivim, osobito usporedimo li ih s vlastitom, lokalnom poviješću kompjuterske i internetske kulture.

Svaki od ključnih događaja u Carrovoj interpretaciji tehnologije koja nam je promijenila život ima svoj pandan u Hrvatskoj, što, bez obzira na oblik i vrijeme pojavljivanja, potvrđuje zavidnu razinu globalizacije. Carr, naime, povijest velikih promjena piše služeći se primjerima iz američke informatičke industrije i kulture, pa se na proces informatizacije našeg društva može gledati kao na pokušaj da se ne izgubi kontakt s ostatkom svijeta. Taj pokušaj, međutim, ima zanimljive karakteristike. Evo par komparativnih primjera koji mogu pomoći u njihovom određivanju.

Carr piše o prvim oblicima umrežavanja, takozvanim BBS mrežama, koje su u Americi postale popularne sredinom 80-ih. U svom vidljivom obliku, BBS se u Hrvatskoj pojavljuje 1992., kada skupina inozemnih i domaćih aktivista, u okrilju Antiratne kampanje, pokreće mrežu Zamirnet. Kažem u svom vidljivom obliku, budući da nemam saznanja da li je slično umrežavanje ostvareno ranije. Razvoj informatičke kulture tijekom 80-ih – onda kada je kompjutor postao dostupniji većem broju ljudi - u Hrvatskoj je, na žalost, još uvijek kulturološki neobrađeno područje, pa mogu samo nagađati da li su prije rata i osamostaljena postojale slične mreže, čemu su služile, koga su okupljalje i slično.

Carrov drugi moment odnosi se na izum WWW-a 1990. Ovdje treba istaknuti nekoliko stvari. Premda, za razliku od BBS sustava, ovdje manje zaostajemo za tehnološkim razvojem zapadnih zemalja, mogućnost njegovog korištenja u Hrvatskoj je bila drukčije uređena. Iako se, naime, Akademska sveučilišna i istraživačka mreža (Carnet) 1992. spojila na prvi inozemni server, tehnološko umreženje nije značilo i društveno umreženje. Pristup WWW-u bio je rezerviran isključivo za mali, povlašteni sloj društva: drugim riječima, za profesore i znanstvenike, ali ne i za studente; za državni aparat, ali ne i za građane. Da bi, naime, koristili tehnologiju prijenosa podataka putem telefonske žice ili putem svjetlosnog kabla, morali ste pripadati nekoj od malobrojnijih društvenih skupina: studentima (tek današnji standard upotrebe interneta na sveučilištima odgovara njegovoj ulozi u okviru studentske kulture o kojoj govori Carr), hakerima ili takozvanim kompjutorašima, državnim činovnicima i slično. U tom smislu, ustrajna kritika državne - u osnovi nepostojeće - medijske politike od strane različitih nevladinih udruga i inicijativa – kao što su Arkzin 90-ih i Multimedijalni institut od 1999. - iz današnje perspektive dobiva novo značenje.

I za kraj, primjer koji pokazuje ulogu privatnog kapitala u domaćoj povijesti interneta. Na jednom mjestu, Carr ističe prelazak s tehnologije prijenosa podataka bakrenom, telefonskom žicom na tehnologiju prijenosa svjetlosnim vodičem, kao jedan od ključnih događaja u povijesti kompjutorskog umrežavanja. Prelazak se dogodio onda kada su privatne kompanije – ohrabrene rastom korisnika interneta – počele zamijenivati svoju staru telekomunikacijsku infrastrukturu novom. Ovo je jedini trenutak u Carrovom prikazu povijesti umrežavanja u kojoj Hrvatska tehnološki ne zaostaje za Zapadom. U telekomunikacijski sustav Hrvatske, odnosno bivše Jugoslavije, svjetlosni su se vodiči počeli uvoditi još krajem 80-ih (ne trebam uložiti veliki napor da se sjetim profesora koji nam je sav ozaren, negdje na trećoj godini srednjoškolskog školovanja, pokazivao tanku, gotovo providnu žicu koja će, govorio je, promijeniti telekomunikaciju). Početkom 90-ih Deutsche Telecom postao je većinski vlasnik telekomunikacijske mreže u Hrvatskoj, a komercijalnu uslugu dial-up pristupa internetu ponudio je 1995. po vrlo nepristupačnim cijenama.