BEZ NAZIVA

Jedna od prednosti rada u galeriji leži u komunikaciji s posjetiteljima. Čak i u situacijama u kojima ne dolazi do izravnog kontakta, imam svojevrsnu privilegiju da s vremena na vrijeme, gotovo voajerski, pratim njihovo ponašanje, njihovo kretanje kroz prostor i odnos prema onome što gledaju. Svaka izložba tako ima svog posebnog promatrača. To, bez ironije, mogu reći i za onu koja se, osim posjetitelja na otvaranju, ne može pohvaliti velikom posjećenošću. U tom slučaju, čini se, naime, da izložba čeka nekog svog idealnog posjetitelja i da će se taj susret, možda, dogoditi negdje drugdje, u nekoj drugoj galeriji.

Upravo završena izložba Nove mreže novih medija, također, ima svoje junake. Točnije, tri junakinje, gimnazijalke kojima je posjet izložbi dio obavezne srednjoškolske edukacije. Premda sam bio nemalo zabavljen dogovorima za predstojeću izložbu, nisam mogao ne primijetiti pozornost koju su posvetile izložbi prepunoj teksta. Prvo su polako slijedile kronologiju postava, od gornje do donje razine galerije, od 1988. do 2005., a potom se vratile, vremenskim odsječcima koji su ih valjda najviše zanimali. Jedna je od njih, primjerice, osobitu pozornost posvetila izdanjima Multimedijalnog instituta (L. Lessig, "Kod i drugi zakoni kiberprostora", M. Wark, "Hakerski manifest", M. Gržinić, "Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije"), druga, ako se ne varam, 1991. godini itd.

Općenito, o rekcijama na izložbu Nove mreže... mogu reći slijedeće. Zapamtio sam ih tri.

Prva se odnosi na količinu teksta, što, pak, upućuje na nerijetko zaboravljeni tekstualni aspekt kulture i umjetnosti novih medija, osobito u World Wide Web varijanti.

Druga se odnosi na začuđenost nad kronologijom, u smislu: "Kako je to davno bilo, a meni se činilo...", što upućuje na poznati fenomen percepcije vremena, u kojem nam se neki događaji čine bližim nego što doista, kalendarski jesu. Taj se osjećaj zgušnjavanja vremena obično javlja u trenucima intenzivne angažiranosti, što, pak, upućuje na dvije stvari: s jedne strane, na brzinu događanja na području novih medija, a s druge, na sve brži način svakodnevnog života (određenog brzim događanjima na području novih medija).

Treću obilježava nevjerica u činjenicu da se prvi Media Scape festival Integration of Technology održavao u Zagrebu u periodu od 13. do 16. svibnja 1993., u vrijeme u kojem je granatiranje Zadra, Karlovca ili Vinkovaca bilo gotovo svakodnevna pojava, što upućuje na važnost sociocentričnog pristupa novim medijima u Hrvatskoj.

Što se tiče moje (autorske) naknadne pameti, moram reći da mi je izložba ukazala na jedan zanimljiv paradoks. Primijetio sam, naime, da je povijest najmanje prisutna u izloženim kronologijama, da do reprezentacije jednog sasvim jedinstvenog vremena put ne ide preko nekog skupa prošlih događaja, poredanih kronološkim redom, nego preko mjesta događaja. Na tragu de Certeauove analize pješačkih taktika, mogu reći da znanstveni diskurs, da bi uopće izrazio specifičnost novih medija, mora montirati vremenske isječke u prostoru (izložbe, teksta, filma...), kao što pješak montira isječke prostora u vremenu. Drugim riječima, što je diskurs povijesne analize sabijeniji, statičniji, usredotočeniji na konkretni prostor, to je pokretljiviji u pokušaju da izrazi konkretno vrijeme.

FORMATIRANJE IDENTITETA

Na upravo otvorenoj izložbi u Galeriji Galženica rad Antonije Begušić, više nego drugi, bavi se problemom identiteta i komunikacije na Internetu. Riječ je o zanimljivoj remedijaciji: e-mail komunikacija između dvoje ljudi predstavljena je fotografijama malih formata koje prikazuju uvećane detalje ljudskog tijela. Niz fotografija – linerano postavljenih duž zida – prate isječci teksta u kojima jedan od sudionika (u ovom slučaju anonimni muškarac) izražava svoje pomalo dešperatne misli i osjećaje drugom sudioniku komunikacije, čija je prisutnost očita iako ona/on nije izravno zastupljen/a. Posredovan e-mail klijentima i Web 2.0 servisima, njihov razgovor usmjeren je uspostavi prijateljske, intimne atmosfere. Štoviše, razgovor nerijetko zalazi u ljubavnički diskurs

Nisam odolio da s Moranom, jednom od kustosica izložbe, ne komentiram tu čudnu činjenicu da izloženi rad prikazuje nekoga koji u intimnu, gotovo ljubavničku komunikaciju, ulazi s nekim koga fizički ne poznaje. To me podsjetilo na jednu od prezrenih pojava u svijetu književnosti. U njoj onoga, tko se snažno poistovjećuje s fiktivnim likom, u najbolju ruku, proglašavaju čitateljem lošeg ukusa. Bježeći od stvarnosti - tvrde književna kritika i znanost o književnosti - čitatelj uranja u svijet mašte i tako gubi iz vida, s jedne strane, stvarno značenje književnog djela, a s druge uvid u društvenu zbilju. Pripišem li, međutim, ovu književnu asocijaciju vlastitoj staromodnosti – onoj koju Danah Boyd opravdano povezuje s ekonomskim uvjetima suvremenog života - fenomen ideniteta i komunikacije na Internetu, čini se, ne postaje manje problematičan. Na to mi je, na otvorenju izložbe, bio skrenuo pažnju Ognjen, tvrdeći da virtualna komunikacija ne postoji, jer ne postoji istinska virtualnost. Sve je na Internetu na neki način već prisutno u stvarnom svijetu: ljudi, predodžbe, kulturni modeli, običaji, navike, osjećaji...Riječima Friedricha Kittlera, svaka informacija u kiberprostoru pohranjena je na neki hardver. Kako se onda nositi s komunikacijom na Internetu? Gdej leži granica između posla, flerta, čavrljanja i intime?

Za potrebe ovog posta, može se reći da fenomen identiteta na Webu ima svoju ekonomsku i svoju psihološku stranu: s jedne je strane društvo, a s druge pojedinac. Projekt Own Your Identity, primjerice, dobro zastupa društvenu dimenziju problema. Ona ukratko izgleda ovako: u izmijenjenim uvjetima globalne komunikacije, većina je korisnika suvremenih komunikacijskih tehnologija (mobilna telefonija, Internet) prisiljena reprezentirati sami sebe. Služeći se različitim načinima samoprikazivanja – od imena ili nadimka u ranim danima Interneta, preko homepage-a do aktualnih servisa Weba 2.0 – korisnici, kako nerijetko ističu neomarksistički teoretičari, zapravo prodaju svoj rad. Identiteti koje stvaramo na mreži, proizvodi našeg rada, međutim, ne pripadaju nama: mi ih kao osobite multimedijalne tekstove stvarno ne posjedujemo, što znači da ih ne možemo prilagođavati drugim zadacima i novim poslovima. Ovaj osobiti oblik hegemonije, nagnao je jednog od autora projekta Own Your Identity da odnos između korisnika i internet-korporacija usporedi s feudalizmom: možeš raditi što hoćeš dok radiš na području koje određuje neka web usluga, a posjeduje neka web korporacija. Odlučiš li otići, otići ćeš slobodan, ali praznih ruku.

Fenomen identiteta na Webu nije ništa manje zanimljiv na području psihologije. Premda se na prvi pogled čini da je standardna osobna stranica, koju posjedujemo na nekom od Web 2.0 servisa samo grafički oblik vlastitih odnosa s javnošću, interesovanje koje u zadnje vrijeme prema ovom fenomenu pokazuju profesionalni psiholozi nerijetko vodi puno dalje. You Just Get Me je on-line servis koji vam omogućuje da se bez novčane naknade podvrgnete stručnoj psihološkoj analizi. You Just Get Me projekt je Samuela Gosslinga, profesora psihologije sa Sveučilišta u Texasu, i odnedavno se može koristiti kao tipična Facebook aplikacija. Aplikacija funkcionira dvojako: kao test vlastite osobnosti i kao test pomoću kojeg ocjenjujemo svoje prijatelje. To korisnicima Facebooka omogućuje uvid u ono kakvi zaista jesmo i u ono kako nas vide drugi. S jedne je strane, dakle, istina o nama, a s druge reprezentacija nas samih i njezini učinci na druge.

Iz iskustva, mogu reći da ova aplikacija funkcionira po principu obrata: nije istina ono što pokazujemo ili najvećim dijelom mislimo o sebi, nego ono što skrivamo ili ono što smatramo svojom lošom stranom. You Just Get Me, suprotno većini drugih priručnih psiholoških tekstova na Facebooku, ukazuje na Ahilovu petu svakog korisnika i u tom smislu i virtualno vrši zadaću psihologijske znanosti.

Međutim, čini mi se da rezultati njezinog rada nisu daleko od samoreprezentacije koju kao korisnici Weba 2.0 svakodnevno poduzimamo. U oba slučaja, riječ je samo o tome koliko ćemo od privatnosti pokazati u javnosti. Strukturno gledajući, i samoreprezentacija korisnika po principu odnosa s javnošću, i aplikacije tipa pokaži-mi-što-slušaš-i-reći-ću-ti-tko-si i aplikacija sveučilišnog profesora psihologije, vrlo su slične, budući da osobnost prikazuju kao zaustavljeni proces, kao statičnu sliku. U tom smislu, problem ideniteta na Internetu generira jednu novu vrstu kvazi-znanja sličnog znanju astrologije. Samo što su sad tipovi kolerika, sangvinika i melankolika zamijenjeni nekim novim modelima koji bolje odgovaraju potrebama poslodavaca.

U tom smislu, rad Antonije Begušić višestruko je zanimljiv. On, s jedne strane, u starom mediju prikazuje problem novog medija (identitet, komunikacija itd.), ukazajući na remedijaciju kao na osobitu vrste interpretacije. S druge pak strane, njezin rad ukazuje na neka od temeljnih načela psihoanalitičke teorije, prikazujući identitet i komunikaciju dinamičnim, otvorenim, erotiziranim, tjeskobnim, narcističkim, neizvjesnim...

KiberDžezva predstavlja... (take two)

…i blog i izložbu istog naziva. Tag kao sastavni dio bloga postao je i neizbježan element u konceptu izložbe. Najkorišteniji tagovi sa bloga postali su ‘izložbeni primjerci’ u galerijskom prostoru.

Kao temu svoga rada, naslovljenog INBOX, Antonija Begušić uzima istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta kao i pitanja virtualnih identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a te ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi. Fokus istraživanja je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Fotografijom su zabilježeni fragmenti tijela jednog čovjeka kojima se ukazuje na činjenicu da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta ili ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografije je naknadno umetnut tekst preuzet iz dopisivanja dvojice neznanaca.

Umjetnica Petra Hudić odlučila se istražiti temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad se sastoji od serije fotografija koje prikazuju isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...) jer on je početak jedne nove priče. Broj nastavlja svoje postojanje kao informacija prenesena u fotografiju, on predstavlja reciklažu nečeg starog i vraćanje u život putem novog medija. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati 'nastavak' te komunikacije, komunikacije preko interneta, za koju fotografije služe kao most između stvarnog i 'internet-stvarnog'.

Izloženi video-zapisi, pod nazivom Indemnity, umjetnika Luke Hrgovića nastali su kao rezultat umjetnikova istraživanja procesa multiplikacije i preuzimanja identiteta. Autor se transformirao u pojedinca iz neke subkulturne skupine te je mjesec dana proučavao koliko je prihvaćen u društvu. Razmišljanja o eksperimentu iznosi kroz razgovor s osobom stručnijom od njega za to područje, psihologinjom.

Umjetnica Matea Šabić lijepeći plakate na latinici i Brailleovom pismu, poziva na sudjelovanje u performansu osobe različitih osjetilnih percepcija stvarnosti: one koji čuju, vide, ne čuju, ne vide, ne čuju i ne vide... Rad ukazuje na različitost jezika i pisama, odnosno nemogućnost sporazumijevanja sudionika. U galeriji je naznačen prostor sa kojeg bi se širila komunikacija, uz pomoć ponuđenih pomagala za olakšavanje sporazumijevanja. Nakon performansa u prostoru ostaju segmenti dijaloga koji svjedoče o događaju. Sam čin performansa je zapravo čin traganja za izgubljenom riječi, tj. traganje za zajedničkim jezikom koji nas sve povezuje.
Rad je uvod u projekt kojem je cilj okupiti zainteresirane za stvaranje mreže ljudi koja će putem interaktivne i perceptibilno poticajne web- stranice (UTOPIAorTOMMORROW.net) poticati na učenje UNIVERZALNOG znakovnog jezika, kako bi se omogućila komunikacija i odnosi među ljudima različitih osjetilnih percepcija bilo kojih nacija, s pokušajem apliciranja Ministarstvu obrazovanja za uvođenjem Univerzalnog znakovnog jezika u osnovne škole.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju Interneta i vlastitog rada. Projekt za izložbu dio je umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg umjetnica radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih ili potpuno slučajnih lokacija te ih potom fotografirala ili dokumentirala tekstom. Prikazane lokacije, kao i sama vožnja motora, predstavljala su isključivo 'muški svijet' te su tako bile dostupne na specifičan način. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo 'muška posla' te na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi i kako utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Serija fotografija pretvorena je u rad jednostavnog naslova Kalendar, dok proces pripreme za izložbu prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'' (http://cetverotaktni.blogspot.com).

KIBERDŽEZVA PREDSTAVLJA...

U Galeriji Galženica, 2. travnja 2008., otvara se skupna izložba vezana za projekt Kiberdžezva. Izložbu su u suradnji sa studentima Odsjeka za animaciju i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti pripremili Vjekica Buljan, Morana Matković, Petra Šešljaga i Klaudio Štefančić. Cilj izložbe je predstaviti mlade umjetnike koji su svoj izraz pronašli u domeni novih medija i predstaviti koncept umjetnosti kakav vide nadolazeće generacije umjetnika.

Osim ovog bloga, izložbu prati i blog jedne od sudionioca izložbe, umjetnice Dine Rončević, pod nazivom "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina' ".

Tema projekta umjetnice Antonije Begušić je istraživanje pitanja virtualnog identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a i ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi, te istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta. Fokus je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Samo istraživanje bavi se upravo virtualnim identitetom i odnosom muškaraca i žena u virtualnom okruženju. Serija fotografija fragmenata tijela jednog čovjeka ukazuje na to da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta i ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografijama bi, prije razvijanja, bio umetnut tekst (rečenica-dvije) dopisivanja 2 neznanaca sa datumom dopiske koji bi prikazivao razvoj odnosa u periodu od 2 mjeseca.


Umjetnica Petra Hudić, odlučila se za temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad pod nazivom "953" sastoji se od serije fotografija koje prikazuju taj isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...), a koji je podsjetnik na dragu osobu i internu priču. Naime, 953 je zadnji dio broja telefona bivšeg dečka s kojim je umjetnica u kontaktu samo preko Facebooka, tako da susret s tom osobom više nije fizički već strogo "internetski". Naglasak je na broju jer računalo radi isključivo na temelju brojeva. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati "nastavak" te komunikacije, komunikacije preko interneta.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju interneta i vlastitog rada. Cijeli projekt je zapravo dio umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih lokacija te ih potom fotografirala, no, bilo je i besciljnih vožnji. Lokacije su auto-praonice, radione i slična mjesta koja su po nečemu specifična (npr. reklama u obliku polovice automobila postavljene iznad ulaza). Ta su joj mjesta, kao i sama vožnja motora, predstavljala isključivo ˝muški svijet˝ te tako bila nedostupna. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo "muška posla", na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi, te kako to utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Proces prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'".

Medij distribucije umjetnika Luke Hrgovića je internet (YouTube), a proizvod film, tj. video-zapis. On internet promatra kao mjesto na kojem može "izložiti" rad, a ne isključivo kao "medij za stvaranje". Na izložbi će biti prikazan umjetnikov razgovor s psihologinjom o dvije teme koje proučava već duže vrijeme, a to su multiplikacija i preuzimanje drugih identiteta, te radovi vezani uz to.

Rad umjetnice Mirne Martini pod nazivom "Mit o podzemlju" uključuje ljudsku potrebu za komunikacijom s prošlosti, njezinim slojevima. Na izložbi će umjetnica iznijeti skicu jednog futurističkog groba s dodatnim priključcima kao što su lampa, kugla s osobnim predmetom, ploča s imenom i adresom potraživanja, te klupa uz ploču na kojoj će biti položena knjiga s nacrtima, skicama, urbanističkim rješenjima i varijacijama projekta. Tragovi koji ostaju govore više o samom objektu nego o subjektu priče; od subjekta na grobu ostaje samo ime. Izloženi rad popraćen je i web stranicom.

"UTOPYAorTOMMOROW" ,projekt umjetnice Matee Šabić, rad je koji uspoređuje 4 percepcije stvarnosti s obzirom na osjetila i komunikaciju. Rad govori o tome kako predstavnici te 4 percepcije stvarnosti u govoru ili pismu ne mogu komunicirati jer ne govore istim jezikom, iako su možda iz iste zgrade, ulice, kvarta, grada, države... Sastoji se od dva dijela: prvi dio čine monitori na kojima "zdrava", gluhoslijepa, gluhonijema i slijepa osoba čitaju, tj. prevode ideju za "utopiju", te kompjuter sa prikazom web stranice koja objašnjava sam projekt i prenosi uživo situaciju s izložbe; drugi dio se nalazi pored prvog i istaknut je bijelim kvadratom na kojem su reljefno izdignute riječi "komunicirati, to communicate", latinicom i Brailleovim pismom. Na kvadratu će se nalaziti predstavnici 4 percepcije stvarnosti i "gosti", te će pokušati uspostaviti komunikaciju, tj. razumjeti se.

GALERIJE KOD KUĆE

Trijem, kamper, kupaonica- uz mnogo mašte, bilo koji osobni prostor može postati uspješna galerija.
Nepoznata kod nas, no cijenjena diljem svijeta, nekolicina je umjetnika pokazala da dobra umjetnost može živjeti svugdje, naravno, uz održavanje visokog standarda kvalitete i profesionalnosti.
Jedan od njih je Mark Prier, koji je od svog stana, tj. sobe u Corner Brooku u Kanadi, napravio izložbeni prostor za video umjetnost- postavio je TV, slušalice i udobnu stolicu. " Galeriju" je nazvao 312 prema broju svoga stana. S vremenom je svoj rad proširio i na web. www.312.ca
www.thecaravangallery.co.uk stranica je, kao što i samo ime govori, galerije smještene u kamper. The caravan gallery je postigla veliki uspjeh turnejama diljem svijeta ( Amerika, Japan...)
Umjetnici Paul Harfleet i Hillary Jack svoj su stan u Manchesteru također pretvorili u galeriju. Apartment je do sada prikazao radove tridesetak umjetnika iz Manchestera, Londona, Glasgowa i Budimpešte. www.apartmentmanchester.blogspot.com
Osobni prostor u galeriju pretvorili su i David Martin i Richard Kendrick, koji su pokazali da i sasvim mali trijem može poslužiti kao prostor za umjetničke instalacije. www.porchgallery.org
Treba spomenuti i Bog standard gallery ( www.bogstandardsigns.com ), tj. umjetnicu Melanie Warner koja je wc pretvorila u izložbeni prostor, te projekt Phlight ( www.phlight.org ) umjetnika Simona Tyszka, koji je u svom londonskom stanu izradio reprodukciju Dakota aviona.

STREAMING MUSEUM

Streaming museum, real-time izložbe u cyberspaceu i javnom prostoru na sedam kontinenata, započet će 29.01.2008. godine. Projekt, kojeg je inicirala Nina Colosi, predsatvit će program multimedijalnih izložbi u suradnji sa internacionalnim kuratorima i kulturalnim institucijama. Streaming museum stvoren je kao izvor besplatnog kulturnog sadržaja i javnog servisa upućenog na okolinu, obrazovanje i zdravstvo, kojemu se pristupa preko Interneta sa javnih lokacija. Na otvorenju će biti predstavljen rad pionira videa, Nam June Paika, pod nazivom "Good Morning Mr. Orwell", glazbena transkontinentalna ekstravaganca koja dovodi u kontakt visoku umjetnost i ikone popularne kulture.

http://rhizome.org/
http://arsvirtua.com/