Svi članovi kiberdžezve imaju svoju Facebook stranicu. Većina ih posjeduje i MySpace stranicu. O računima ili stranicama otvorenima na Last.fm, Flickr, Deliciousu da i ne govorim. Jedan od mojih prijatelja, s druge strane, ne želi imati ništa s Facebookom i čeka Googleovo lansiranje Open Social servisa, dok je drugi, netom nakon registriranja, revoltiran Facebookovim odnosom prema privatnosti, demonstrativno ukinuo svoju stranicu.
Facebook je, kao i cijeli Web 2.0 uostalom, u Hrvatskoj jako 'in'. U današnjem Jutarnjem listu, Dragan Petrić, izvršni urednik Buga, navodi podatak o 35.000 hrvatskih korisnika Facebooka. To je tek jedan od članaka koje Jutarnji posvećuje najnovijim događanjima na WWW. Globalni trend rasta popularnosti novih web servisa i njihovog utjecaja na ekonomiju tako dobiva i svoju lokalnu inačicu.
Obrisi te inačice mogu se dijelom otkriti i pažljivijim čitanjem Petrićevog opisa Facebooka. U njegovoj interpretaciji, Facebook je opisan kao napast, uzročnik ovisnosti, gotovo kao neka rijetka društvena bolest. Korisnik Facebooka je junkie, ispunjavanje pristupnice nalik je povlačenju prve lajne, a uvrštavanje nekog korisnika istog servisa na listu prijatelja počinje pumpati adrenalin iz nadbubrežene žlijezde. U Petrićevoj interpretaciji, Facebook je stavljen u istu kategoriju s virtualnim traženjem partnera (na primjer, Iskrica), odnosno s on-line kompjuterskim igrama, dok na momente, čini se da je korištenje Facebooka samo još jedan oblik devijantnog ponašanja koje razara brak, obitelj i off-line društvene veze.
Stvarnost je međutim prilično drugačija. Nedavno je Time objavio podatke da je u posljednih nekoliko mjeseci, koji se poklapaju s rastom popularnosti MySpacea i Facebooka, potražnja za porno stranicama kontinuirano padala, odnosno da je među populacijom surfera u rasponu od 18 do 24 godine društveni softver zauzeo uvjerljivo drugo mjesto, odmah nakon web tražilica, a ispred e-mail web servisa i pornografije, koja je tako pala na četvrto mjesto.
Nema, na žalost, u Petrićevom prikazu ni afere koja trenutno trese Web 2.0 zajednicu i zbog koje je moj prijatelj ukinuo svoj Facebook račun. Otkrilo se, naime, da novi servisi društvenog softvera nisu samo eksperimentalna platforma za iznalaženje novih oblika oglašavanja, nego da neki od njih – u ovom slučaju Facebook – eksperimentiraju i s granicama korisničke privatnosti. Drugim riječima, ne samo da se prikupljaju podaci o korisničkom ponašanju u okviru Facebook servisa, nego i o korisničkim navikama na internetu općenito. U ovom članku autorica teksta izražava bojazan da Zuckerbergova isprika, odnosno mogućnost da kao korisnik ne pristanete na praćenje vaših navika, neće bitno promijeniti smjer u kojem je krenuo društveni softver i s njim oglašivačka ekonomija.
Kakve, napokon, sve to ima veze s muzejsko-galerijskim sustavom i svijetom umjetnosti, kojima je ovaj blog posvećen? Najprije, zanimljivo je, naime, da kao i mnogo puta do sada ekonomski sektor prihvaća strategije i taktike koje dolaze iz područja kulture. U sjajnom blogu posvećenom oglašavanju možemo pročitati da oglašavanje na internetu mora ponuditi aplikaciju koja je hakabilna, koja se može proširivati i dijeliti s drugima, koja je jedinstvena, kreativna, ekspresiva i osobna. Hoćemo li i kako ćemo na internetu, dakle, razlikovati net art od reklame? Ako je grafičko sučelje još do prije desetak godina bilo ključni kamen u određivanju novomedijske umjetnosti, u što se ono pretvara danas, kada ćemo vlastiti GUI nositi sa sobom, prebacujući ga s jednog na drugi uređaj? Autori spomenutog bloga imaju spreman odgovor: GUI će biti najbolji brend.
