VIDEO - NEJUNAČKOM VREMENU USPRKOS

Nedavno je na Nettime diksusijskoj listi, kao svojevrsnu najavu Videovortex konferenciji, Geert Lovink objavio intervju s Dee Dee Halleck, američkom video aktivisticom (Paper Tiger TV). Suprotno aktualnom žamoru oko gubljenja kriterija 'dobrog znanja' u uvjetima vladavine Weba 2.0, Dee Dee Halleck izražava bojazan da je Internet i danas najvećim dijelom strogo kontroliran od strane korporacija i državnog aparata.

U Sjedinjenim državama cijela, takozvana, javna medijska infrastruktura je prepuna minskih polja – ili bolje rečeno, to područje prepuno je pohlepnih pljačkaša grobova. Od umjetničkih centara, preko alternativnih medijskih kanala do školskog sustava. Uzmite, na primjer, University of Southern California. Tu imamo jedan sistem koji kreativnošću svojih studenata hrani vojni stroj. Ministarstvo obrane jednostavno je preuzelo centre za medijske eksperimenete i razvoj – MIT i USC praktično su danas vojne podružnice.

Premda je Web 2.0 demokratizirao kulturu video umjetnosti, Dee Dee Halleck ne vidi YouTube i slične servise (Blip.tv, na primjer) kao ozbiljan iskorak u suvremenoj umjetničkoj kulturi. Servisi namijenjeni dijeljenju kratkih video sadržaja, tvrdi ona, prije su virtualna replika postojećeg svijeta umjetnosti, nego kvalitativno drugačija praksa. Suprotno uobičajenim prigovorima YouTubeu, usredotočenima na kvalitetu slike, Dee Dee ukazuje na problem koji se tiče cijelog Weba 2.0: problem kontrole nad objavljenim sadržajima, problem u kojem je autorsko pravo samo vrh sante leda.

Imam problem s ugovorima koje potpisujemo na korporacijskim stranicama kao što su YouTube, pa čak i Blip.tv. Nakon što postate sadržaj vi se zapravo odričete na pravo da odredite načine njegovog korištenja. Tko zna kako će vaša kreativnost, vaš težak rad, kako će dobrohotna suradnja vas i vaših prijatelja biti korišteni u budućnosti? O tome vas neće nitko ništa pitati!

Je li dakle galama oko amaterizma na internetu, Wikipedije i 'open source' filozofije opravdana? Preuzimaju li korisnici interneta stvar u svoje ruke snižavajući kriterije znanja i kulture do razine koja je još do jučer bila nezamisliva? Ili su kritike upućene Webu 2.0 neka vrsta dimne zavjese, privremeno podignutog paravana iza kojeg se odvija nova preraspodjela moći i kapitala?

Što i kako dijeli video web servis iza kojeg ne stoji korporacija sa svojim moćnim serverima, nego mala umjetnička zajednica, pogledajte ovdje. Servis je još u beta fazi i nadamo se da na tome neće ostati.

p.s.

Na Videovortex konferenciji – koju smo na ovom blogu već spominjali – kao izlagači će nastupiti i Dan Oki, hrvatsko-nizozemski video umjetnik i profesor na Odsjeku za vizualne komunikacije u Splitu i Ana Peraica, teoretičarka umjetnosti i free-lance kustosica iz Splita. Više o programu konferencije ovdje.

PRVI RENDES-VOUS

Definicija bloga određuje ga kao suvremeni dnevnički zapis obogaćen popratnim sadržajima kao što su audio i videozapisi od osobnog interesa autora tj. blogera. Kolaborativni blog KiberDzezva je upravo to, a ne kolaboracija po definiciji jezikoslovca Klaića. Prvi susret sa studentima zagrebačkog Odsjeka za animaciju i nove medije ostao je dokumentiran kao videozapis jer umjetnik sam najbolje može predstaviti svoj rad, a prije postavljanja izložbe bilo je potrebno upoznati se i s ranijim radovima umjetnika s kojima namjeravamo surađivati. Matea Šabić, Luka Hrgović, Dina Rončević samo su neki od umjetnika koji su predstavili svoje ranije radove izlagane na završnoj izložbi Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te na Centrifugalu održanom u SC-u. Autentičnost videozapisa nadmašuje svačije prepričavanje.

Kiber Džezva@YouTube

FACEBOOK KRUŽI HRVATSKOM

Svi članovi kiberdžezve imaju svoju Facebook stranicu. Većina ih posjeduje i MySpace stranicu. O računima ili stranicama otvorenima na Last.fm, Flickr, Deliciousu da i ne govorim. Jedan od mojih prijatelja, s druge strane, ne želi imati ništa s Facebookom i čeka Googleovo lansiranje Open Social servisa, dok je drugi, netom nakon registriranja, revoltiran Facebookovim odnosom prema privatnosti, demonstrativno ukinuo svoju stranicu.

Facebook je, kao i cijeli Web 2.0 uostalom, u Hrvatskoj jako 'in'. U današnjem Jutarnjem listu, Dragan Petrić, izvršni urednik Buga, navodi podatak o 35.000 hrvatskih korisnika Facebooka. To je tek jedan od članaka koje Jutarnji posvećuje najnovijim događanjima na WWW. Globalni trend rasta popularnosti novih web servisa i njihovog utjecaja na ekonomiju tako dobiva i svoju lokalnu inačicu.

Obrisi te inačice mogu se dijelom otkriti i pažljivijim čitanjem Petrićevog opisa Facebooka. U njegovoj interpretaciji, Facebook je opisan kao napast, uzročnik ovisnosti, gotovo kao neka rijetka društvena bolest. Korisnik Facebooka je junkie, ispunjavanje pristupnice nalik je povlačenju prve lajne, a uvrštavanje nekog korisnika istog servisa na listu prijatelja počinje pumpati adrenalin iz nadbubrežene žlijezde. U Petrićevoj interpretaciji, Facebook je stavljen u istu kategoriju s virtualnim traženjem partnera (na primjer, Iskrica), odnosno s on-line kompjuterskim igrama, dok na momente, čini se da je korištenje Facebooka samo još jedan oblik devijantnog ponašanja koje razara brak, obitelj i off-line društvene veze.

Stvarnost je međutim prilično drugačija. Nedavno je Time objavio podatke da je u posljednih nekoliko mjeseci, koji se poklapaju s rastom popularnosti MySpacea i Facebooka, potražnja za porno stranicama kontinuirano padala, odnosno da je među populacijom surfera u rasponu od 18 do 24 godine društveni softver zauzeo uvjerljivo drugo mjesto, odmah nakon web tražilica, a ispred e-mail web servisa i pornografije, koja je tako pala na četvrto mjesto.

Nema, na žalost, u Petrićevom prikazu ni afere koja trenutno trese Web 2.0 zajednicu i zbog koje je moj prijatelj ukinuo svoj Facebook račun. Otkrilo se, naime, da novi servisi društvenog softvera nisu samo eksperimentalna platforma za iznalaženje novih oblika oglašavanja, nego da neki od njih – u ovom slučaju Facebook – eksperimentiraju i s granicama korisničke privatnosti. Drugim riječima, ne samo da se prikupljaju podaci o korisničkom ponašanju u okviru Facebook servisa, nego i o korisničkim navikama na internetu općenito. U ovom članku autorica teksta izražava bojazan da Zuckerbergova isprika, odnosno mogućnost da kao korisnik ne pristanete na praćenje vaših navika, neće bitno promijeniti smjer u kojem je krenuo društveni softver i s njim oglašivačka ekonomija.

Kakve, napokon, sve to ima veze s muzejsko-galerijskim sustavom i svijetom umjetnosti, kojima je ovaj blog posvećen? Najprije, zanimljivo je, naime, da kao i mnogo puta do sada ekonomski sektor prihvaća strategije i taktike koje dolaze iz područja kulture. U sjajnom blogu posvećenom oglašavanju možemo pročitati da oglašavanje na internetu mora ponuditi aplikaciju koja je hakabilna, koja se može proširivati i dijeliti s drugima, koja je jedinstvena, kreativna, ekspresiva i osobna. Hoćemo li i kako ćemo na internetu, dakle, razlikovati net art od reklame? Ako je grafičko sučelje još do prije desetak godina bilo ključni kamen u određivanju novomedijske umjetnosti, u što se ono pretvara danas, kada ćemo vlastiti GUI nositi sa sobom, prebacujući ga s jednog na drugi uređaj? Autori spomenutog bloga imaju spreman odgovor: GUI će biti najbolji brend.

IMATE LI PLANOVE ZA UTORAK NAVEČER?

Svaki utorak, dvoje umjetnika, Lital Dotan i Eyal Perry, postavljaju performans na svoju web stranicu www.perry-dotan.com .

Projekt se zove " Glasshouse", a održava se utorkom, točno u 23h.

Četiri prostorije njihovog doma ( spavaća soba, dnevna soba, kupaonica, hodnik), služe kao lokacije za performanse- svaki tjedan, performans se održava u drugoj prostoriji.

Uključiti se mogu svi, ali " vrata" performansa zatvaraju se minutu nakon početka, pa nemojte kasniti!

DEATH STAR CANTEEN

BESPLATNI SADRŽAJI

Premda se čini da sadržaj posta nema izravne veze s temom ovog bloga, postoji ipak nekoliko razloga zbog kojih se najnovija izjava Jarona Laniera i njezin komentar od strane Nicholasa Carra trebaju naći na ovim stranicama. Prvi se odnosi na vezu koja postoji između prvog dijela našeg imena (kiber) i Lanierovih ideja i aktivnosti iz 80-ih i 90-ih godina prošlog stoljeća, kada je bio jedan od najzaslužnijih za formuliranje ideja kao što su virtual reality, cyberspace, immersion i drugi. Štoviše, u konceptualizaciji virtualnog svijeta, Lanier je otišao dalje od kiber-književnosti (koja je u ranim fazama razvoja interneta i WWW- a predstavljala svojevrsni ideološki kišobran): tvrdio je, s jedne strane, da će u virtualnom prostoru sva bića komunicirati postsimbolički i, s druge, osnovao je poduzeće za istraživanje virtualne realnosti 'VPL Research'.

Drugi razlog se ne odnosi toliko na razočarenje jednog tipičnog pionira kompjuterske kulture u njezin aktualni razvoj, nego na Lanierovu kritiku Weba 2.0. Lanierov zahtjev za honoriranjem sadržaja dostupnog na WWW-u dio je njegove sustavne kritike suvremenog interneta i možda je najbolje predstavljen u eseju iz 2006. Digital Maoism. U njemu, ukratko govoreći, Lanier proziva najnovije Web servise - prije svega Wikipediju - za poticanje novih oblika kolektivizma. U kolektivnoj mudrosti mnogih za mnoge, kako glasi jedan od popularnijih opisa Wikipedije, Lanier vidi opasnost za demokraciju i njezino regularno načelo – meritokraciju. Ne sustežući se povući sličnosti između Wikipedije i povijesnih projekata radikalne ljevice i radikalne desnice, Lanier u pojavi Weba 2.0 vidi nešto kao beta verziju umjetne inteligencije (AI, artificial intelligence), sveprisutne metamreže koja će ljudsku individualnost jednom za svagda spremiti u ropotarnicu povijesti.

U svojim kritikama Weba 2.0 Lanier nije sam. Knjigom Kult amatera nedavno je veliku prašinu podigao i Andrew Keen, u kojoj se, kao i Lanier, žali na nestanak meritokratske strukture na internetu.

Ostavit ćemo po strani opravdanost njihove kritike; osobito njihovu socio-političku interpretaciju najnovijih promjena na području informatike i interneta. Ono što se ovdje čini zanimljivim, na neki je način, u svom postu već istaknuo Nicholas Carr.

To je najprije pomalo neobična situacija u kojoj autor manifesta Piracy is Your Friend, Lanier priznaje da je bio u krivu i da su 90-ih u Silikonskoj dolini svi bili u krivu kada su mislili da je besplatan sadržaj jedini način da pisci, umjetnici i programeri mogu živjeti od svog rada izvan dohvata velikih kompanija. Zatim je tu Carrova kritika Lanierovog idealizma: nije slobodan sadržaj posljedica bug-a, loše napisanog kompjuterskog programa ili loše procjene skupine stručnjaka nego inherentno svojstvo postindustrijske ekonomije.

Ako su Carrovi uvidi točni, a iz ove prespektive čini se da jesu, onda pokret za slobodni softver Richarda Stallmana nije kontrakulturni eksces nego sustavna artikulacija jedne ekonomske pojave na području informatičke industrije, a sam Stallman nije zbunjeni kompjuteraš nego uspješni programer koji je u jednom trenutku vidio malje dalje od drugih. Činjenica da se do sada nije pokajao, samo mu govori u prilog.

MAL AU PIXEL - MEĐUNARODNI FESTIVAL ELEKTRONIČKIH SKULPTURA

U listopadu 2007. objavljen je natječaj za izradu elektoničkih skulptura kojim se pozivaju dizajneri, arhitekti, aktivisti, performeri, inženjeri, glazbenici, VJ-evi na sudjelovanje u Mal au Pixel. Pariz i Saint-Ouen lokacije su održavanja međunarodnog festivala od 17 do 25 svibnja 2008.

Mal au Pixel je festival koji podržava postojeće prakse elektronske umjetnosti i istraživanja na području novih medija i tehnologije, a program 2008. fokusirat će se na temu javnog prostora.

Mal au Pixel u ovom bi izdanju želio istražiti, npr. pitanje on-line javnog prostora i virtualnih zajednica, interaktivne instalacije u urbanom prostoru, mobilnu infrastrukturu i nove kartografije... Javni prostor danas su zaposjele nove tehnologije koje na sve načine poboljšavaju komunikaciju čime svjesno ili nesvjesno privatna sfera biva sve više izložena pogledima. Festival obuhvaća eksperimentalne instalacije, audiovizualne performanse, praktične radionice i javne diskusije.