GENERACIJA Y

Što zapravo ta mladež hoće?, pitanje je koje dobro upućuje na temu ovoga posta i koje se svako malo u nekom obliku pojavi u društvu u kojem smo ili, kao njegovi mlađi članovi nekad živjeli, ili u kojem danas, nešto stariji, participiramo, pokušavajući opisati dinamiku njegovog gibanja.

Generacija Y najnoviji je naziv za omladinsku kulturu formiranu uglavnom u višim slojevima globaliziranog društva u kojima je upotreba novih komunikacijskih tehnologija (bežični Internet, Web 2.0, mobilna telefonija itd.) postala neizostavni dio svakodnevnih aktivnosti. Poslužim li se nedavnim događanjima u Hrvatskoj – pobuna srednjoškolaca protiv državne mature i studenata protiv bolonjske reforme – mogao bih reći da su pripadnici Generacije Y mladi ljudi između 15 i 25 godina starosti, da su i lokalno i globalno gledajući vrlo kritični prema društvu u kojem žive i da se novim tehnologijama služe kao najobičnijim "oruđem za rad". Na portalu Školica, sudionici pobune, tako, kažu:

Jedan kolega i ja sve smo pokrenuli na Facebooku prije 3-4 tjedna. Procijenili smo da je Facebook bolji od blogova i foruma, a na njemu su gotovo i svi srednjoškolci. Imali smo dvije grupe u jednoj nas je raspravljalo oko tisuću, a u drugoj oko devetsto članova. Napisali smo što želimo, što nam je cilj, ljudi su se počeli učlanjivati i svakim danom bilo ih je sve više priča Opravić, koji je očekivao dobar odziv svojih vršnjaka.

Facebook je često predmet analize i diskusije na web-stranicama posvećenim korištenju novih tehnologija, pa je tako ReadWriteWeb nedavno pisao o njegovim društvenim inicijativama i aktivističkim grupama. Statistički analizirajući broj članova svake od pokrenutih inicijativa (eng. advocacy groups) tekst smjera opisati kulturu generacije za koju se vjeruje da prevladava među korisnicima Weba 2.0. Premda nemalo paušalan, jer na bazi broja članova određene grupe izvlači zaključke o društvenim praksama koje nemaju izravnu vezu s aktivizmom (kultura čitanja knjige, na primjer), tekst je itekako poticajan. Prije svega, nudi uvid u obrazac kulturne kritike koja nadolazeću generaciju tinejdžera i onih malo starijih interpretira vrlo afirmativno. Autor teksta uvjeren je tako da ljestvica popularnosti različitih inicijativa na Facebooku pokazuje da su naša djeca na neki način bolja i pametnija od nas: oni ne koriste novu tehnologiju samo zbog toga što moraju, nego zbog toga što s njom nešto mogu napraviti; oni su solidarni i nesebični u međusobnom pomaganju prilikom pohađanja škole ili upisa na fakultet; oni, istina, sve manje čitaju knjige, ali zato sve više čitaju Web, filtrirajući nepreglednu količinu informacija u skladu s trenutnim potrebama i zadanim ciljevima. Ljestvica Facebookovih advocacy groups, u kontekstu ideološke matrice multikulturnog, neoliberalnog društva doista izgleda impresivno:

1. Smanjite upotrebu alkohola među maloljetnicima, 111.275 članova

2. Legalizirajte istospolne brakove, 80.458

3. Amerikanci za alternativnu energiju, 69.465

4. Podržite žensko pravo na izbor, 66.806

5. Podržite istraživanje matičnih stanica, 55.219

6. Ukinute apstinenciju – uvedite seksualnu edukaciju, 54.712

7. Država + Religija = Katastrofa, 47.949

8. AIDS/HIV istraživanje, 24.789

9. Jednaka prava homoseksualcima, 24.013

10. Pro-life (stop abortusu i dr.), 22.409

Međutim, usporedo se s ovakvim on-line angažmanom pojavila i njegova kritika. Ona tvrdi da su Facebookove društvene inicijative, Internet-peticije, ružičaste i crvene mašnice na automobilima i jednodnevne bojkot-akcije (sjetimo se pokušaja bojkotiranja kupovine u velikim dućanima u Hrvatskoj), u osnovi, kupovanje etičkog mira, svojevrsno odlaganje trenutka u kojem se građanin mora suočiti s nejednakošću u društvu. Tako je aktivizam zapravo slaktivizam, niz društvenih praksi koje bi na tragu engleske riječi slacker (koja između ostalog označava onoga koji izbjegava odgovornost) na hrvatski mogli prevesti i kao zabušantizam.

Jedno vrijeme, kada bih se ulogirao, Facebook je otvarao listu grupa i inicijativa kojima su se pridružili moji prijatelji. Lista, unatoč inicijativi Stop rizičnom seksualnom odgoju, koja se kao i njezina američka inačica smjestila negdje u sredini tablice, ni izbliza nije nalikovala ovoj o kojoj optimistično piše ReadWriteWeb. Među najpopularnijim društvenim inicijativama na hrvatskom Facebooku, ako se ne varam, bile su zapravo sprdačine: brze i privremene reakcije na aktualna društvena događanja, na stanje nacije, kako bi to rekao Branimir Bilić.

S obzirom na razliku u popularnosti inicijativa među korisnicima o kojima piše ReadWriteWeb i korisnika kojima i sam pripadam (ovdje ne treba zaboraviti da svi koriste isti servis) primjereno je pitati: jesmo li kao kultura pesimističniji i sebičniji od Amerikanaca? Imamo li i mi svoju Generaciju Y? Drugim riječima, jesmo li slaktivisti?

Kritika društvenog aktivizma na Webu pati od boljke kojoj podliježe jedan dio medijske kritike: ona naime, gleda na određeni medij van njegovog šire društvenog konteksta. U slučaju Weba, najčešće je riječ je o zanemarivanju off-line aktivnosti korisnika. Drugim riječima, korisnik je i građanin, pa njegov IP profil ne bi trebalo analizirati bez JMBG profila i obratno. Stoga mi se čini da na aktivizam na Webu treba gledati i kao na svojevrsni marketing, na popularizaciju ideje u koju se vjeruje, na pripremu događaja koji će se odviti u nevirtualnom svijetu. S druge strane, formiranje grupa, pozivanje prijatelja, priključivanje i klikanje mišom po sučelju altruističkih servisa nesumnjivo predstavlja jedan vid kulturne komunikacije. Povlašteno mjesto formiranja identiteta pojedinca ili zajednice ne pripada, naime, više samo proizvodima visoke (knjige, umjetnost itd.) i popularne kulture (glazba, sport, sex itd.) nego i političkim aktivnostima općenito. Braneći pravo na pobačaj, na primjer, danas su srednjoškolci u Hrvatskoj u prilici da si priskrbe zamašniju količinu simboličkog kapitala - prijeko potrebnog u procesu formiranja identiteta i društvene prepoznatljivosti - od onoga koji im nudi anglosaksonska popularna kultura. Ne sluša li Manic Street Preacherse zapravo cijela škola i ne nosi li Martensice svaka šuša? U tom smislu, pobuniti se protiv Ministarstva, time posredno i protiv Države, manifestirajući vještinu u korištenju moći koju posjeduju novi komunikacijski kanali poput Facebooka, predstavlja ne samo dobar primjer za analizu upotrebe novih tehnologija u svrhu kritike i promjene društva, nego i okvir u kojem medijska kritika/teorija može pokazati svoje najbolje strane.