STROJ

Čini se da medijska teorija u svom istraživanju, baš nekako kao i humanističke znanosti u cjelosti, ne može bez stalnog mijenjanja očišta. Taman kada se činilo da će zahvaljujući pojavi Weba 2.0 sociološki pristup Internetu nadvladati analizu hardverskih i softverskih svojstava suvremene komunikacije, jedan se od najagilnijih centara novomedijske teorije pobrinuo da naglasak vrati na stvar od koje je sve počelo – na mašinu.

Zamislimo da je u medijskoj teoriji Turingov automatski stroj nešto slično jeziku u humanistici, najstabilniji parametar neke operacije, objekt istraživanja koji se najmanje 'miče' i kojeg je zbog evolucijske sporosti moguće koliko-toliko egzaktno predstaviti. U toj usporedbi, riječima i gramatičkim pravilima odgovarali bi programski jezici koji jedan te isti sadržaj prilagođavaju različitim uvjetima rada: hardverskim konfiguracijama, društvenim funkcijama, kulturalnim kodovima itd. Drugom polu ove slikovite, ali neprecizne, usporedbe između tradicionalnih humanističkih znanosti i relativno novog područja medijske teorije, odgovaralo bi ono što se danas naziva kulturalnim studijima (kulturologijom itd.) i što se najkraće može opisati brigom za 'sudbinu' stroja u društvu. Ta, u osnovi angažirana, 'kulturtregerska' briga o načinima korištenja strojeva u osnovi leži u uvjerenju da suvremenu kulturu određuje komunikacija, neprestano oblikovanje, slanje, primanje i tumačenje različitih informacija. Kako u tom, tipično modernom, procesu sve veću ulogu imaju novi tehnološki iznalasci – od radija do Weba – jedan se dio medijske teorije usredotočio na društvene aspekte njihovog korištenja: umjesto analize ustroja, funkcije i učinkovitosti određenog uređaja naglasak je stavljen na njegove 'periferne' aspekte, kao što su problem sadržaja koji se procesuira, problem kreatora i korisnika tih sadržaja, problem konteksta u kojem se uređaj/stroj koristi i slično.

Za razliku od humanističkih znanosti, međutim, medijska teorija nije morala prijeći metodološki 'flame war' koji se donedavno vodio između pristalica 'egzaktnog' (formalizam, geštaltizam, teorija infomacija, strukturalizam itd) i pristalica sociološki osjetljivijeg pristupa kulturnim fenomenima (teorija recepcije, kulturalni studiji, poststrukturalizam itd.).Tome je tako i zbog svojevrsne nekonzistentnosti predmeta proučavanja. Za razliku od jezika, naime, tehnološki se standardi brže mijenjaju, a brzina promjena određena je konkretnim ekonomskim i političkim odlukama. S druge strane, medijska je teorija imala sreću da veliki dio svojeg metajezika nije morala graditi na umjetničkom artefaktu, kao u sebi zaokruženoj, dovršenoj estetskoj činjenici, što joj je dalo svojevrsnu fleksibilnost u pristupu različitim problemima. Net.art radovi nisu lijepi objekti u prostoru, a čini se niti puki skup infomacija, kao što bi se to moglo reći primjerice za roman, pa je onda 'informatički' svejedno čitate li ga na Kunstdruck papiru ili zaslonu Kindle-a. Kako se u svijetu medijske tehnologije sve mijenja, ne samo uređaji, nego i protokoli (gramatička pravila) kojima komuniciramo, posve je moguće da ćemo upotrebom nekog drugog protokola za razmjenu infomacija na Internetu ostati uskraćeni za veliki broj net.art radova iz druge polovice 90-ih.

Medijska se teorija, dakle, lakše od matičnih disciplina u okviru kojih je stasala (povijest umjetnosti, lingvistika, sociologija itd.) navikla na metodološku nestabilnost i hibridnost, pa se čini da je tradicionalnu podjelu suvremene komunikacijske kulture na tehnologiju i humanistiku preboljela vrlo rano, poput neke dječje bolesti. Napokon, ni ključna knjiga novomedijske teorije 'Jezik novih medija', koju je Manovich pisao s jakim osloncem na strukturalističko-lingvističku tradiciju nije mogla bez kulturnih paradigmi (algoritam, baza podataka), postrukturalizma i kasnog Barthesa, semioze značenja itd.

Tako i na događaj, spomenut na samom početku teksta, treba gledati u tom svjetlu: kao na manifestaciju teorijske slobode omeđene diktatom međunarodnog tržišta na kojem se uvijek nude novi teorijski proizvodi. U Amsterdamu se naime 11. kolovoza održava jednodnevni simpozij posvećen drugoj strani Weba 2.0: automatiziranim procesima koji nam u pozadini naših aktivnosti na Webu omogućavaju rad u do sada nedosegnutom stupnju interakcije:

"Amsterdamski novomedijski ljetni razgovori: umreženi sadržaj" ponovno okreće leđa korisniku kao kreatoru sadržaja na Webu. Umjesto njega, ovi razgovori promiču pristup Webu kao mreži sadržaja baziranih na pojavi uređaja za automatsku obradu podataka.(...) Umjesto postavljanja video-kamere na ramena korisnika, primjerice, pogledajmo kojim se uređajima i mašinama služi suvremeni Web. Kako skeneri, crvi(crawlers), skupljači (scrapers) i drugi automati namijenjeni analizi i obradi podataka/sadržaja mijenjaju način na koji analiziramo Web.

Od predavača meni se najzanimljivijim učinio Warren Sack, ponajviše zbog toga što u uvodu predavanja - nudeći kratku povijest odnosa između 'tehnologa' i 'sociologa' - govori upravo o potrebi medijske teorije da zadrži svoj hibridni karakter, da kao lovački pas nekako 'gleda na dva zeca'. Područje na kojem bi 'suživot' između različitih i nerijetko suprotstavljenih znanstvenih tradicija bio poželjan Sack, pozivajući se na Manovicha, naziva 'softverskim studijima'. Sack nije teoretičar sa socijalnom ili umjetničkom pozadinom. On je programer, angažiran u Open Source zajednici, pa je stoga više nego zanimljiva njegova strana priče, njegov pogled na gore opisane prijepore, osobito kad se u argumentaciju uključi P2P mreža (ANT):

ANT otvara društvenu teoriju za tehnologiju, kako metodološki tako i terminološki. Osobito u najnovijim projektima, ANT razvija terminologiju kompjuterskih znanosti s ciljem preispitivanja tradicionalne sprege između društva i tehnologije, korisnosti 'objektno-orijentiranog programiranja' i njegove proširene analogije s odnosom između 'plug- in' softwera za pretraživače i subjektiviteta.

Od pojave prvih računala 50-ih godina prošlog stoljeća naše se razumijevanje strojeva bitno promijenilo. Danas čak i distopične projekcije ljudskog razvoja ne vide u stroju sudbinsku prijetnju. Vrijeme (humanističke) kritike tehnološkog razvoja što romanima generacijski bliskih pisaca, kao što su Pynchon, Burroughs, Lem, Clark i drugi, počinje negdje poslije drugog svjetskog rata i traje sve do, recimo, Lyotardove kritike kompjuterske tehnologije, čini se da je iza nas. S druge strane, slika kompjutera kao stroja koji (sve) radi umjesto nas, također, više ne drži vodu. Puno prije pojave tzv. društvenog softvera, Web je stroj za posao pretvorio u stroj za komunikaciju, pa se danas još samo s nostalgijom možemo prisjetiti Burroughsovog horizonta očekivanja negdje s kraja 50-ih:

Ako se naučiš opustiti i čekati odgovor svijest če ti sama odgovoriti na većinu pitanja. Kao kod onih strojeva koji misle, ubaciš pitanje, zavališ se i čekaš. (Goli ručak, Šareni dućan, Koprivnica, 2003, str. 210)

GENERACIJA Y

Što zapravo ta mladež hoće?, pitanje je koje dobro upućuje na temu ovoga posta i koje se svako malo u nekom obliku pojavi u društvu u kojem smo ili, kao njegovi mlađi članovi nekad živjeli, ili u kojem danas, nešto stariji, participiramo, pokušavajući opisati dinamiku njegovog gibanja.

Generacija Y najnoviji je naziv za omladinsku kulturu formiranu uglavnom u višim slojevima globaliziranog društva u kojima je upotreba novih komunikacijskih tehnologija (bežični Internet, Web 2.0, mobilna telefonija itd.) postala neizostavni dio svakodnevnih aktivnosti. Poslužim li se nedavnim događanjima u Hrvatskoj – pobuna srednjoškolaca protiv državne mature i studenata protiv bolonjske reforme – mogao bih reći da su pripadnici Generacije Y mladi ljudi između 15 i 25 godina starosti, da su i lokalno i globalno gledajući vrlo kritični prema društvu u kojem žive i da se novim tehnologijama služe kao najobičnijim "oruđem za rad". Na portalu Školica, sudionici pobune, tako, kažu:

Jedan kolega i ja sve smo pokrenuli na Facebooku prije 3-4 tjedna. Procijenili smo da je Facebook bolji od blogova i foruma, a na njemu su gotovo i svi srednjoškolci. Imali smo dvije grupe u jednoj nas je raspravljalo oko tisuću, a u drugoj oko devetsto članova. Napisali smo što želimo, što nam je cilj, ljudi su se počeli učlanjivati i svakim danom bilo ih je sve više priča Opravić, koji je očekivao dobar odziv svojih vršnjaka.

Facebook je često predmet analize i diskusije na web-stranicama posvećenim korištenju novih tehnologija, pa je tako ReadWriteWeb nedavno pisao o njegovim društvenim inicijativama i aktivističkim grupama. Statistički analizirajući broj članova svake od pokrenutih inicijativa (eng. advocacy groups) tekst smjera opisati kulturu generacije za koju se vjeruje da prevladava među korisnicima Weba 2.0. Premda nemalo paušalan, jer na bazi broja članova određene grupe izvlači zaključke o društvenim praksama koje nemaju izravnu vezu s aktivizmom (kultura čitanja knjige, na primjer), tekst je itekako poticajan. Prije svega, nudi uvid u obrazac kulturne kritike koja nadolazeću generaciju tinejdžera i onih malo starijih interpretira vrlo afirmativno. Autor teksta uvjeren je tako da ljestvica popularnosti različitih inicijativa na Facebooku pokazuje da su naša djeca na neki način bolja i pametnija od nas: oni ne koriste novu tehnologiju samo zbog toga što moraju, nego zbog toga što s njom nešto mogu napraviti; oni su solidarni i nesebični u međusobnom pomaganju prilikom pohađanja škole ili upisa na fakultet; oni, istina, sve manje čitaju knjige, ali zato sve više čitaju Web, filtrirajući nepreglednu količinu informacija u skladu s trenutnim potrebama i zadanim ciljevima. Ljestvica Facebookovih advocacy groups, u kontekstu ideološke matrice multikulturnog, neoliberalnog društva doista izgleda impresivno:

1. Smanjite upotrebu alkohola među maloljetnicima, 111.275 članova

2. Legalizirajte istospolne brakove, 80.458

3. Amerikanci za alternativnu energiju, 69.465

4. Podržite žensko pravo na izbor, 66.806

5. Podržite istraživanje matičnih stanica, 55.219

6. Ukinute apstinenciju – uvedite seksualnu edukaciju, 54.712

7. Država + Religija = Katastrofa, 47.949

8. AIDS/HIV istraživanje, 24.789

9. Jednaka prava homoseksualcima, 24.013

10. Pro-life (stop abortusu i dr.), 22.409

Međutim, usporedo se s ovakvim on-line angažmanom pojavila i njegova kritika. Ona tvrdi da su Facebookove društvene inicijative, Internet-peticije, ružičaste i crvene mašnice na automobilima i jednodnevne bojkot-akcije (sjetimo se pokušaja bojkotiranja kupovine u velikim dućanima u Hrvatskoj), u osnovi, kupovanje etičkog mira, svojevrsno odlaganje trenutka u kojem se građanin mora suočiti s nejednakošću u društvu. Tako je aktivizam zapravo slaktivizam, niz društvenih praksi koje bi na tragu engleske riječi slacker (koja između ostalog označava onoga koji izbjegava odgovornost) na hrvatski mogli prevesti i kao zabušantizam.

Jedno vrijeme, kada bih se ulogirao, Facebook je otvarao listu grupa i inicijativa kojima su se pridružili moji prijatelji. Lista, unatoč inicijativi Stop rizičnom seksualnom odgoju, koja se kao i njezina američka inačica smjestila negdje u sredini tablice, ni izbliza nije nalikovala ovoj o kojoj optimistično piše ReadWriteWeb. Među najpopularnijim društvenim inicijativama na hrvatskom Facebooku, ako se ne varam, bile su zapravo sprdačine: brze i privremene reakcije na aktualna društvena događanja, na stanje nacije, kako bi to rekao Branimir Bilić.

S obzirom na razliku u popularnosti inicijativa među korisnicima o kojima piše ReadWriteWeb i korisnika kojima i sam pripadam (ovdje ne treba zaboraviti da svi koriste isti servis) primjereno je pitati: jesmo li kao kultura pesimističniji i sebičniji od Amerikanaca? Imamo li i mi svoju Generaciju Y? Drugim riječima, jesmo li slaktivisti?

Kritika društvenog aktivizma na Webu pati od boljke kojoj podliježe jedan dio medijske kritike: ona naime, gleda na određeni medij van njegovog šire društvenog konteksta. U slučaju Weba, najčešće je riječ je o zanemarivanju off-line aktivnosti korisnika. Drugim riječima, korisnik je i građanin, pa njegov IP profil ne bi trebalo analizirati bez JMBG profila i obratno. Stoga mi se čini da na aktivizam na Webu treba gledati i kao na svojevrsni marketing, na popularizaciju ideje u koju se vjeruje, na pripremu događaja koji će se odviti u nevirtualnom svijetu. S druge strane, formiranje grupa, pozivanje prijatelja, priključivanje i klikanje mišom po sučelju altruističkih servisa nesumnjivo predstavlja jedan vid kulturne komunikacije. Povlašteno mjesto formiranja identiteta pojedinca ili zajednice ne pripada, naime, više samo proizvodima visoke (knjige, umjetnost itd.) i popularne kulture (glazba, sport, sex itd.) nego i političkim aktivnostima općenito. Braneći pravo na pobačaj, na primjer, danas su srednjoškolci u Hrvatskoj u prilici da si priskrbe zamašniju količinu simboličkog kapitala - prijeko potrebnog u procesu formiranja identiteta i društvene prepoznatljivosti - od onoga koji im nudi anglosaksonska popularna kultura. Ne sluša li Manic Street Preacherse zapravo cijela škola i ne nosi li Martensice svaka šuša? U tom smislu, pobuniti se protiv Ministarstva, time posredno i protiv Države, manifestirajući vještinu u korištenju moći koju posjeduju novi komunikacijski kanali poput Facebooka, predstavlja ne samo dobar primjer za analizu upotrebe novih tehnologija u svrhu kritike i promjene društva, nego i okvir u kojem medijska kritika/teorija može pokazati svoje najbolje strane.

BEZ NAZIVA

Jedna od prednosti rada u galeriji leži u komunikaciji s posjetiteljima. Čak i u situacijama u kojima ne dolazi do izravnog kontakta, imam svojevrsnu privilegiju da s vremena na vrijeme, gotovo voajerski, pratim njihovo ponašanje, njihovo kretanje kroz prostor i odnos prema onome što gledaju. Svaka izložba tako ima svog posebnog promatrača. To, bez ironije, mogu reći i za onu koja se, osim posjetitelja na otvaranju, ne može pohvaliti velikom posjećenošću. U tom slučaju, čini se, naime, da izložba čeka nekog svog idealnog posjetitelja i da će se taj susret, možda, dogoditi negdje drugdje, u nekoj drugoj galeriji.

Upravo završena izložba Nove mreže novih medija, također, ima svoje junake. Točnije, tri junakinje, gimnazijalke kojima je posjet izložbi dio obavezne srednjoškolske edukacije. Premda sam bio nemalo zabavljen dogovorima za predstojeću izložbu, nisam mogao ne primijetiti pozornost koju su posvetile izložbi prepunoj teksta. Prvo su polako slijedile kronologiju postava, od gornje do donje razine galerije, od 1988. do 2005., a potom se vratile, vremenskim odsječcima koji su ih valjda najviše zanimali. Jedna je od njih, primjerice, osobitu pozornost posvetila izdanjima Multimedijalnog instituta (L. Lessig, "Kod i drugi zakoni kiberprostora", M. Wark, "Hakerski manifest", M. Gržinić, "Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije"), druga, ako se ne varam, 1991. godini itd.

Općenito, o rekcijama na izložbu Nove mreže... mogu reći slijedeće. Zapamtio sam ih tri.

Prva se odnosi na količinu teksta, što, pak, upućuje na nerijetko zaboravljeni tekstualni aspekt kulture i umjetnosti novih medija, osobito u World Wide Web varijanti.

Druga se odnosi na začuđenost nad kronologijom, u smislu: "Kako je to davno bilo, a meni se činilo...", što upućuje na poznati fenomen percepcije vremena, u kojem nam se neki događaji čine bližim nego što doista, kalendarski jesu. Taj se osjećaj zgušnjavanja vremena obično javlja u trenucima intenzivne angažiranosti, što, pak, upućuje na dvije stvari: s jedne strane, na brzinu događanja na području novih medija, a s druge, na sve brži način svakodnevnog života (određenog brzim događanjima na području novih medija).

Treću obilježava nevjerica u činjenicu da se prvi Media Scape festival Integration of Technology održavao u Zagrebu u periodu od 13. do 16. svibnja 1993., u vrijeme u kojem je granatiranje Zadra, Karlovca ili Vinkovaca bilo gotovo svakodnevna pojava, što upućuje na važnost sociocentričnog pristupa novim medijima u Hrvatskoj.

Što se tiče moje (autorske) naknadne pameti, moram reći da mi je izložba ukazala na jedan zanimljiv paradoks. Primijetio sam, naime, da je povijest najmanje prisutna u izloženim kronologijama, da do reprezentacije jednog sasvim jedinstvenog vremena put ne ide preko nekog skupa prošlih događaja, poredanih kronološkim redom, nego preko mjesta događaja. Na tragu de Certeauove analize pješačkih taktika, mogu reći da znanstveni diskurs, da bi uopće izrazio specifičnost novih medija, mora montirati vremenske isječke u prostoru (izložbe, teksta, filma...), kao što pješak montira isječke prostora u vremenu. Drugim riječima, što je diskurs povijesne analize sabijeniji, statičniji, usredotočeniji na konkretni prostor, to je pokretljiviji u pokušaju da izrazi konkretno vrijeme.

EKONOMIJA - KULTURA 1:1

U nekim područjima blogerske kulture, višetjedni izostanak posta teško se opravdava. Mi, svom srećom, vodimo ovaj blog na uskom području na kojem se križaju suvremena umjetnost, Internet, Web 2.0 i koješta drugo, pa je i tolerancija na rijeđe postanje puno veća. Također, u prethofnom periodu pripremali smo i izložbu Nove mreže novih medija, što nam je bilo uzelo nemalo vremena predviđenog za pisanje bloga. Evo nas, dakle, nazad. Od zanimljivih, u međuvremenu propuštenih tema, pažljivo bukmarkiranih za kasnije, test vremena izdržala je jedna. Riječ je o odnosu između ekonomije i kulture. Pa, krenimo ovim putem.

Facebook je najavio dugo priželjkivanu mogućnost da svoje podatke, svoj fejsbukovski profil ili identitet dijelite s drugim web servisima, na način koji vam garantira laku i poptunu kontrolu nad procesom razmjene. Istu slobodu da korisnik (djelomično) raspolaže sa svojim Web identitetom uskoro će omogućiti i My Space, a za očekivati je da će ih u tome pratiti i drugi društveni servisi Weba 2.0. Utrka u zadovoljavanju korisničkih potreba između velikih igrača kao što su Google, Yahoo, Amazon, Facebook i drugih, traje već neko vrijeme i još joj se ne nazire kraj. Sve se odvija kao po nekom planu i programu: proširujući mogućnosti naše on-line komunikacije, korporacije zarađuju novac. Ekonomija unapređuje kulturu, kultura korigira ekonomiju. Dobro ugođeni sistem, koji kontrolira sam sebe. Ili kako bi to rekao Bernard Lunn, opisujući sada već glavnostrujašku ekonomiju Weba 2.0:

Web 2.0 je riješio problem troškova. Slijedeća era riješit će problem prihoda na način kojeg svi razumiju. Zarada na Internetu bit će moguća samo ukoliko i drugima omogućite zaradu.

U svijetu kulture i umjetnosti, jedna od izdržljivijih utopijskih ideja vezana za odnos između umjetnosti i tehnologije odnosila se prvo na uvjerenje da tehnologija bitno utječe na ljude, a zatim na vjeru da je mijenajući tehnologiju moguće mijenjati i ljude, odnosno društvo. Tako je nedavno jedan talijanski bloger spomenuo svoj boravak na Kubi, pokušavši ocrtati razliku koja, navodno, postoji između Kubanaca koji rade i koji ne rade kao informatičari. U kiberkafićima, naime, poslovično topli i otvoreni Kubanci, postali bi hladni i praktični sistemci. Ta, u osnovi mekluanovska teza, aktualna je i danas, u eri Weba 2.0, pa nije potrebno čeprkati, recimo, po Novim mrežama novih medija, po periodu, kojeg ionako prati pionirski i utopijski imidž: dovoljno je baciti oko na aktualne prijepore oko društvenog softvera da shvatimo da se na izravni odnos između ekonomijei kulture još uvijek ozbiljno računa.

U izvrsnom postu izvrsnog naslova - The cold, cold heart of Web 2.0 – William Davies je povezao nobelovca Gary Beckera i Web 2.0. Becker je ekonomist, koji je po Daviesovim riječima, tijekom druge polovice 20.st primijenio ekonomske principe na svakodnevni život i tako revolucionirao ekonomsku znanost. Za Beckera ekonomija nije samo tržište, nego svaka društvena praksa, čak i ona najintimnija, kao što su odgajanje djece ili druženje s prijateljima. U svakoj od njih, naime, moguće je naići na neki trag klasične ekonomske ideje o rentabilnosti, produktivnosti, štedljivosti i tome slično. Daviesovim riječima, roditelji koji posegnu za knjigom kako bi djeci pročitali priču za laku noć, ne čine to (samo) zato što vole svoju djecu ili zato što vole čitati, nego (i) zato da investiraju u dječju sposobnost poimanja određenih etičkih ili etetskih principa, primjerice, koji im u kasnijim godinama mogu olakšati snalaženje na tržištu rada.

Web 2.0, kaže Davies, kao da ponovno aktualizira Beckerovu teoriju. Web-servisi kao što su Last fm, Facebook ili My Space, na područje intimnog života – izbor i slušanje glazbe, druženje, ofiranje – primijenjuju ekonomsku logiku. Drugim riječima, nigdje kao tamo na Webu danas vrijeme nije više novac. Poslušali ste jedan album - Last fm vam preporučuje tri; imate jednog prijatelja, Facebook vjeruje da sigurno znate i ove ljude.

Međutim, efikasnost nije ono što upravlja našim životom, tvrdi Davies. Bilo bi glupo ignorirati sve prednosti koje Facebook nudi u organizaciji tuluma, ali čini se da ljudi nisu uvijek skloni racionalnim riješenjima. Efikasnost i uniformnost, kaže dalje Davies, koju nam nudi Web 2.0 ne može zadovoljiti sve kulturne potrebe prosječnog korisnika Interneta. Zbog toga valjda još uvijek gluvarimo po šoping-centrima, besciljno hodamo gradom, kompulzivno kupujemo i naručujemo ćevape u kasnu noć.

Odnos između ekonomije i kulture tako je , čini se, složeniji nego ikad. Nije, naime, slučajno da stručnjaci govore o kulturama Interneta i da novomedijskoj umjetnosti treba dugi put do glavne struje umjetničke kulture.

FORMATIRANJE IDENTITETA

Na upravo otvorenoj izložbi u Galeriji Galženica rad Antonije Begušić, više nego drugi, bavi se problemom identiteta i komunikacije na Internetu. Riječ je o zanimljivoj remedijaciji: e-mail komunikacija između dvoje ljudi predstavljena je fotografijama malih formata koje prikazuju uvećane detalje ljudskog tijela. Niz fotografija – linerano postavljenih duž zida – prate isječci teksta u kojima jedan od sudionika (u ovom slučaju anonimni muškarac) izražava svoje pomalo dešperatne misli i osjećaje drugom sudioniku komunikacije, čija je prisutnost očita iako ona/on nije izravno zastupljen/a. Posredovan e-mail klijentima i Web 2.0 servisima, njihov razgovor usmjeren je uspostavi prijateljske, intimne atmosfere. Štoviše, razgovor nerijetko zalazi u ljubavnički diskurs

Nisam odolio da s Moranom, jednom od kustosica izložbe, ne komentiram tu čudnu činjenicu da izloženi rad prikazuje nekoga koji u intimnu, gotovo ljubavničku komunikaciju, ulazi s nekim koga fizički ne poznaje. To me podsjetilo na jednu od prezrenih pojava u svijetu književnosti. U njoj onoga, tko se snažno poistovjećuje s fiktivnim likom, u najbolju ruku, proglašavaju čitateljem lošeg ukusa. Bježeći od stvarnosti - tvrde književna kritika i znanost o književnosti - čitatelj uranja u svijet mašte i tako gubi iz vida, s jedne strane, stvarno značenje književnog djela, a s druge uvid u društvenu zbilju. Pripišem li, međutim, ovu književnu asocijaciju vlastitoj staromodnosti – onoj koju Danah Boyd opravdano povezuje s ekonomskim uvjetima suvremenog života - fenomen ideniteta i komunikacije na Internetu, čini se, ne postaje manje problematičan. Na to mi je, na otvorenju izložbe, bio skrenuo pažnju Ognjen, tvrdeći da virtualna komunikacija ne postoji, jer ne postoji istinska virtualnost. Sve je na Internetu na neki način već prisutno u stvarnom svijetu: ljudi, predodžbe, kulturni modeli, običaji, navike, osjećaji...Riječima Friedricha Kittlera, svaka informacija u kiberprostoru pohranjena je na neki hardver. Kako se onda nositi s komunikacijom na Internetu? Gdej leži granica između posla, flerta, čavrljanja i intime?

Za potrebe ovog posta, može se reći da fenomen identiteta na Webu ima svoju ekonomsku i svoju psihološku stranu: s jedne je strane društvo, a s druge pojedinac. Projekt Own Your Identity, primjerice, dobro zastupa društvenu dimenziju problema. Ona ukratko izgleda ovako: u izmijenjenim uvjetima globalne komunikacije, većina je korisnika suvremenih komunikacijskih tehnologija (mobilna telefonija, Internet) prisiljena reprezentirati sami sebe. Služeći se različitim načinima samoprikazivanja – od imena ili nadimka u ranim danima Interneta, preko homepage-a do aktualnih servisa Weba 2.0 – korisnici, kako nerijetko ističu neomarksistički teoretičari, zapravo prodaju svoj rad. Identiteti koje stvaramo na mreži, proizvodi našeg rada, međutim, ne pripadaju nama: mi ih kao osobite multimedijalne tekstove stvarno ne posjedujemo, što znači da ih ne možemo prilagođavati drugim zadacima i novim poslovima. Ovaj osobiti oblik hegemonije, nagnao je jednog od autora projekta Own Your Identity da odnos između korisnika i internet-korporacija usporedi s feudalizmom: možeš raditi što hoćeš dok radiš na području koje određuje neka web usluga, a posjeduje neka web korporacija. Odlučiš li otići, otići ćeš slobodan, ali praznih ruku.

Fenomen identiteta na Webu nije ništa manje zanimljiv na području psihologije. Premda se na prvi pogled čini da je standardna osobna stranica, koju posjedujemo na nekom od Web 2.0 servisa samo grafički oblik vlastitih odnosa s javnošću, interesovanje koje u zadnje vrijeme prema ovom fenomenu pokazuju profesionalni psiholozi nerijetko vodi puno dalje. You Just Get Me je on-line servis koji vam omogućuje da se bez novčane naknade podvrgnete stručnoj psihološkoj analizi. You Just Get Me projekt je Samuela Gosslinga, profesora psihologije sa Sveučilišta u Texasu, i odnedavno se može koristiti kao tipična Facebook aplikacija. Aplikacija funkcionira dvojako: kao test vlastite osobnosti i kao test pomoću kojeg ocjenjujemo svoje prijatelje. To korisnicima Facebooka omogućuje uvid u ono kakvi zaista jesmo i u ono kako nas vide drugi. S jedne je strane, dakle, istina o nama, a s druge reprezentacija nas samih i njezini učinci na druge.

Iz iskustva, mogu reći da ova aplikacija funkcionira po principu obrata: nije istina ono što pokazujemo ili najvećim dijelom mislimo o sebi, nego ono što skrivamo ili ono što smatramo svojom lošom stranom. You Just Get Me, suprotno većini drugih priručnih psiholoških tekstova na Facebooku, ukazuje na Ahilovu petu svakog korisnika i u tom smislu i virtualno vrši zadaću psihologijske znanosti.

Međutim, čini mi se da rezultati njezinog rada nisu daleko od samoreprezentacije koju kao korisnici Weba 2.0 svakodnevno poduzimamo. U oba slučaja, riječ je samo o tome koliko ćemo od privatnosti pokazati u javnosti. Strukturno gledajući, i samoreprezentacija korisnika po principu odnosa s javnošću, i aplikacije tipa pokaži-mi-što-slušaš-i-reći-ću-ti-tko-si i aplikacija sveučilišnog profesora psihologije, vrlo su slične, budući da osobnost prikazuju kao zaustavljeni proces, kao statičnu sliku. U tom smislu, problem ideniteta na Internetu generira jednu novu vrstu kvazi-znanja sličnog znanju astrologije. Samo što su sad tipovi kolerika, sangvinika i melankolika zamijenjeni nekim novim modelima koji bolje odgovaraju potrebama poslodavaca.

U tom smislu, rad Antonije Begušić višestruko je zanimljiv. On, s jedne strane, u starom mediju prikazuje problem novog medija (identitet, komunikacija itd.), ukazajući na remedijaciju kao na osobitu vrste interpretacije. S druge pak strane, njezin rad ukazuje na neka od temeljnih načela psihoanalitičke teorije, prikazujući identitet i komunikaciju dinamičnim, otvorenim, erotiziranim, tjeskobnim, narcističkim, neizvjesnim...

KiberDžezva predstavlja... (take two)

…i blog i izložbu istog naziva. Tag kao sastavni dio bloga postao je i neizbježan element u konceptu izložbe. Najkorišteniji tagovi sa bloga postali su ‘izložbeni primjerci’ u galerijskom prostoru.

Kao temu svoga rada, naslovljenog INBOX, Antonija Begušić uzima istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta kao i pitanja virtualnih identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a te ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi. Fokus istraživanja je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Fotografijom su zabilježeni fragmenti tijela jednog čovjeka kojima se ukazuje na činjenicu da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta ili ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografije je naknadno umetnut tekst preuzet iz dopisivanja dvojice neznanaca.

Umjetnica Petra Hudić odlučila se istražiti temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad se sastoji od serije fotografija koje prikazuju isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...) jer on je početak jedne nove priče. Broj nastavlja svoje postojanje kao informacija prenesena u fotografiju, on predstavlja reciklažu nečeg starog i vraćanje u život putem novog medija. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati 'nastavak' te komunikacije, komunikacije preko interneta, za koju fotografije služe kao most između stvarnog i 'internet-stvarnog'.

Izloženi video-zapisi, pod nazivom Indemnity, umjetnika Luke Hrgovića nastali su kao rezultat umjetnikova istraživanja procesa multiplikacije i preuzimanja identiteta. Autor se transformirao u pojedinca iz neke subkulturne skupine te je mjesec dana proučavao koliko je prihvaćen u društvu. Razmišljanja o eksperimentu iznosi kroz razgovor s osobom stručnijom od njega za to područje, psihologinjom.

Umjetnica Matea Šabić lijepeći plakate na latinici i Brailleovom pismu, poziva na sudjelovanje u performansu osobe različitih osjetilnih percepcija stvarnosti: one koji čuju, vide, ne čuju, ne vide, ne čuju i ne vide... Rad ukazuje na različitost jezika i pisama, odnosno nemogućnost sporazumijevanja sudionika. U galeriji je naznačen prostor sa kojeg bi se širila komunikacija, uz pomoć ponuđenih pomagala za olakšavanje sporazumijevanja. Nakon performansa u prostoru ostaju segmenti dijaloga koji svjedoče o događaju. Sam čin performansa je zapravo čin traganja za izgubljenom riječi, tj. traganje za zajedničkim jezikom koji nas sve povezuje.
Rad je uvod u projekt kojem je cilj okupiti zainteresirane za stvaranje mreže ljudi koja će putem interaktivne i perceptibilno poticajne web- stranice (UTOPIAorTOMMORROW.net) poticati na učenje UNIVERZALNOG znakovnog jezika, kako bi se omogućila komunikacija i odnosi među ljudima različitih osjetilnih percepcija bilo kojih nacija, s pokušajem apliciranja Ministarstvu obrazovanja za uvođenjem Univerzalnog znakovnog jezika u osnovne škole.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju Interneta i vlastitog rada. Projekt za izložbu dio je umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg umjetnica radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih ili potpuno slučajnih lokacija te ih potom fotografirala ili dokumentirala tekstom. Prikazane lokacije, kao i sama vožnja motora, predstavljala su isključivo 'muški svijet' te su tako bile dostupne na specifičan način. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo 'muška posla' te na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi i kako utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Serija fotografija pretvorena je u rad jednostavnog naslova Kalendar, dok proces pripreme za izložbu prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'' (http://cetverotaktni.blogspot.com).

OVISNOST O INTERNETU

Internet je u zadnjih nekoliko godina postao mjestom druženja i sastajanja milijuna ljudi, milijardi informacija. Na internetu svakodnevno čitamo vijesti sa brojnih portala, odlazimo na forume, kupujemo, prodajemo, šaljemo e-mailove, "skidamo" glazbu i filmove, družimo se s "prijateljima" (koji mogu biti iz bilo kojeg dijela svijeta), a vrijeme provedeno u ovakvim aktivnostima može dovesti do nečeg sasvim neočekivanog: ovisnosti o internetu.
Naime, o internetu smo ovisni ako ga i ne koristimo mnogo (naše društvo je toliko umreženo da bi ozbiljniji pad mrežne komunikacije izazvao gubitke na brojnim područjima), no, ovdje je riječ o opasnijoj ovisnosti, onoj korisničkoj, koja nam ne dopušta da se barem na nekoliko sati odvojimo od interneta...

Psiholozi iz zapadnih zemalja ovim se problemom ozbiljno bave, a dali su mu i ime: poremećaj ovisnosti o internetu ili IAD (Internet Addiction Disorder). Pravi ovisnik o internetu konzumira virtualne sadržaje u tolikoj mjeri da mu se posljedice odražavaju na psihičko i fizičko zdravlje, a javljaju se i teškoće u svakodnevnom životu (od narušavanja društvenog života, ugrožavanja najčvršćih prijateljstava i veza, sve do nemogućnosti uspostavljanja normalnih socijalnih kontakata, nemogućnosti normalnog obavljanja posla ili nastavka školovanja). Uzroci se mogu pronaći u svakodnevnim problemima i potrebi za bijegom od stvarnosti, a simptomi su najčešće kombinirani (osjećaj dosade kada nismo na internetu, nedostatak kontrole nad vremenom koje provodimo online, neprestano provjeravanje e-maila, skrivanje "virtualnog života" od bližnjih...).

Prema statistikama, u Hrvatskoj ima oko 130.000 ovisnika o internetu između 20 i 30 godina. Kod nas se još nitko time ozbiljno ne bavi, ne postoje klinike niti odjeli koji se bave ovakvom vrstom ovisnosti kao što je to slučaj na Zapadu, no savjeti se ipak mogu potražiti, naravno, na internetu:
www.e-psiholog.com