TELEFONIRANJE

Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.

U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.

Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.

Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.

I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?

FEMFEST IN BERLIN

Nedavno se na Nettime diskusijskoj listi pojavio poziv na izložbu, konferenciju i radionicu posvećenu - ne isključivo - digitalnom umrežavanju žena iz Istočne Europe. Događanje bi se trebalo održati tijeom svibnja i lipnja mjeseca u Berlinu i, kako kaže jedna od kustosica, Tatiana Bazzichelli, odnosit će se na područje na kojem se preklapaju aktivističke, umjetničke i hakerske prakse.

HACK.Fem.EAST je tipično novomedijsko događanje, čiji karakter dodatno određuje dosadašnji rad Tatiane Bazzichelli, talijanske sociologinje, kustosice i hakerice. Dva se aspekta njezinog rada, iz naše perspektive, čine najzanimljivijima. Prvi se odnosi na pokretanje mreže AHA posvećene aktivizmu, hakiranju i umjetnosti (activism – hacking – artivism). Od 2001. godine AHA mreža promiče, producira i informira javnost o političkim, tehnološkim i umjetničkim aktivnostima na području primjene novih tehnologija u Italiji i odnedavno u Njemačkoj. Među poznatijim aktivnostima ove mreže treba istaknuti povezanost s aktivističkim pokretom protiv zemlaja članica skupine G8 i organizaciju nezavisnog festivala kratkih porno filmova u Berlinu, tzv. Cum2Cut.

S druge strane, čini se da ovo područje presijecanja između aktivizma, umjetnosti i hakiranja može dobro poslužiti jednoj od umjetnica s naše buduće izložbe, Dini Rončević, koja, dijelom off-line a dijelom on-line, radi s problemom ženskog pristupa tehnologiji (strojevima), koristeći pritom i neke vidove kulture novih medija (weblog).

Drugi zanimljiv aspekt rada Tatiane Bazzichelli odosi se na njezinu nedavno objavljenu knjigu La rete come arte, koju bi privremeno mogli prevesti kao Umjetnost umrežavanja, u kojoj je dala jedan povijesni prikaz kolaborativnog rada na području talijanske umejtnosti, od Fluxusa 60-ih do novih medija 90-ih. Pritom treba naglasiti činjenicu da je Bazzichelli sociologinja i da je u svom prikazu naglasila upravo društveni aspekt umjetničke prakse.

P.S. Događanje još nema web stranicu, ali zainteresirani se mogu javiti na t.bazzichelli@mclink.it i na gaianovaz@gmail.com

BESPUĆA INTERNETSKE ZBILJNOSTI

Skandal s lažnim intervjuom s premijerom Sanaderom u Jutarnjem listu vrlo dobro ilustrira odnos domininatnih skupina hrvatskog društva prema pravu na on- line privatnost, o kojem govori naš prethodni post. Štoviše, može se reći da je reakcija jednog od natiražnijih dnevnih listova na skandal s intervjuom naličje domaće novomedijske kovanice. U večerašnjom je Dnevniku HTV-a, naime, jedan je od članova upravnog odbora EPH- a, Stipe Orešković, ni manje ni više, za notornu neprofesionalnost Davora Butkovića, jednog od glavnih urednika Jutarnjeg lista, optužio mračnu stranu interneta.

Pridodamo li tome činjenicu da je među hrvatskim dnevnim listovima upravo Jutarnji list posljednji pokrenuo svoju internetsku varijantu, da i dan danas svoje on-line izdanje uređuje kao kopiranu varijantu tiskanog izdanja, da drugim riječima, nemalo izbjegava tehnologiju hiperlinka, naizgled ekscesni događaj lažnog intervjua dobiva svoju konzistentnu društvenu pozadinu.

Nije na žalost prvi puta da se u Hrvatskoj profesionalni nedostaci brane demoniziranjem interneta. Ako se dobro sjećamo, prije gotovo godinu dana skupini srednjoškolaca-blogera iz Zagreba, koji su na svojim blogovima komentirali loš rad pojedinih nastavnika, službeno je od strane upravitelja škole i Ministarstva prosvjete upućen svojevrsni ukor pred isključenje, a blogovi su, kao uostalom i cijeli internet, prozvani zbog mogućnosti da na njemu, ako želite, ostanete anonimni.

MOLIMO, POŠTUJTE LINIJU DISKRECIJE

Već smo pisali o problemu privatnosti na pojedinim servisima Weba 2.0, o tome kako su pojedini prijatelji i hakeri kategorički odbili bilo kakvu mogućnost druženja na Facebooku, dok su drugi tvrdili da "to još nije to" i da treba pričekati Googleov Social Graph API. Sad kad je Googleov servis pred vratima, problemi s privatnošću podataka na webu ni izbliza nisu idilični.

U odnosu na postojeći model društvenog softvera najbolje predstavljenog My Spaceom i Facebookom novina Googleovog servisa leži u nekoliko doista bitnih pomaka. U ovom trenutku osobne informacije većine korisnika interneta raštrkane su širom WWW-a: profil tamo, account ovamo, blog simo, osobna stranica tamo. Ako kupujete na Amazonu, posjedujete profil kupca na osnovu kojeg vam preporučuju kupovinu; na Facebooku imate drugačiji, ponešto trodimenzionalniji profil; na Pay Palu imate gole podatke, nešto kao žiro-račun; na Twitteru opet nešto treće itd. Googleov je servis odlučio tome stati na kraj.

U poprilično entuzijastičnoj reakciji Joshue Portera na pojavu Googleovog servisa, moguće je ugrubo vidjeti taj pomak. Ukratko, Google na bazi otvorenih HTML standarda omogućuje developerima i ostalim, manje vičnim korisnicima kontrolu nad pristupom vlastitim web stranicama. Autor bloga, ili vlasnik web stranice, tako sam odlučuje tko, kada i kako može pristupiti sadržaju njegovih on-line aktivnosti. Drugim riječima, ako i kada želim, mogu profil s Amazona udružiti s profilom na My Spaceu ili Last fm-u, te potom, uspoređujući ga s profilima drugih korisnika, postaviti ga kao glavni profil na stranicama H&M i tako si omogućiti drugačiji način kupovine odjeće. Kvaka je – kako kaže Porter – u tome što zahvaljujući novom društvenom API-ju Web 2.0 više neće biti zbroj zatvorenih vrtova, u kojima par web korporacija – kao što su Facebook, Yahoo, My Space, Google i drugi - kontrolira, posjeduje i trguje s podacima proizvedenim kreativnim radom web korisnika.

U tom slučaju, naglašava Porter, rast će i važnost osobne stranice, trajne web adrese (personal domain), koja će vjerojatno igrati ulogu koju poštanska adresa stanovanja ili zaposlenja ima danas u stvarnom svijetu. Na ovom mjestu još se jednom vraćamo temi o kojoj smo već pisali: budućoj funkciji GUI-ja, onome što ćemo prvo vidjeti na sučelju ekrana jednom kada pristupimo drugim korisnicima ili novim servisima.

No vratimo se aktualnoj polemici oko nove Googleove usluge, jer reakcija Danah Boyd na njezino pokretanje nije samo briljantna kritika najnovijeg IT proizvoda, nego i svojevrsna demontaža tehnološko-utopijskog diskursa Silicon Valleya. Usredotočivši se na formulaciju Tima O'Reillyja da korisnike weba treba naviknuti na to da neprestano javno budu izloženi, ne bi li se naviknuli na nove tehnološke uvjete, koje servisi poput Googleovog stvaraju na WWW-u, Boyd u najboljoj maniri europske (ljevičarske) teorije poseže za stereotipnom, no djelotvornom podjelom na tehničku i humanističku inteligenciju:

Ono što mi doista smeta – kaže Boyd – jest to da gikovi donose odluke bez obzira na perspektivu onih koji će u procesu primjene tih odluka ostati marginalizirani. Biti društveno izložen je okej ako si društveno privilegiran, ako ljudi nemaju simboličku dominaciju nad tobom ili ako se jednostavno time baviš. To je život najvećeg broja gikova iz Silicon Valleya. Ali ja provodim najveći dio vremena s tinejdžerima, s jednom od najranjivijih društevnih skupina(...)

Boyd je, naime, sociloginja koja proučava ponašanje tinejdžera na webu, no iza profesionalnog i ljudskog suosjećanja koje izbija iz ovog citata stoji analitička metoda koja u obzir uzima i društveni, odnosno klasni aspekt problema. On u tekstu zadobiva i političke dimenzije, osobito kada se Boyd okrene problemu stalne izloženosti u slučaju zviždača, žena, aktivista i drugih marginaliziranih i nerijetko podređenih društvenih skupina. No on posjeduje i formalističku, gotovo apolitičnu operabilnost, osobito onda kada Boyd upozorava na važnost konteksta:

Prisiljena izloženost stavlja ovu populaciju [deprivilegiranu op.m.] u povećanu opasnost, ako ni zbog čega, a onda zbog toga što je sadržaj uvijek izvučen iz svog konteksta. Devijacije u procesu izlaganja javnosti nisu stvar 'sigurnosti kroz nevidljivost'...stvar je samo u tome da budemo vidljivi u kontekstu.

GALERIJE KOD KUĆE

Trijem, kamper, kupaonica- uz mnogo mašte, bilo koji osobni prostor može postati uspješna galerija.
Nepoznata kod nas, no cijenjena diljem svijeta, nekolicina je umjetnika pokazala da dobra umjetnost može živjeti svugdje, naravno, uz održavanje visokog standarda kvalitete i profesionalnosti.
Jedan od njih je Mark Prier, koji je od svog stana, tj. sobe u Corner Brooku u Kanadi, napravio izložbeni prostor za video umjetnost- postavio je TV, slušalice i udobnu stolicu. " Galeriju" je nazvao 312 prema broju svoga stana. S vremenom je svoj rad proširio i na web. www.312.ca
www.thecaravangallery.co.uk stranica je, kao što i samo ime govori, galerije smještene u kamper. The caravan gallery je postigla veliki uspjeh turnejama diljem svijeta ( Amerika, Japan...)
Umjetnici Paul Harfleet i Hillary Jack svoj su stan u Manchesteru također pretvorili u galeriju. Apartment je do sada prikazao radove tridesetak umjetnika iz Manchestera, Londona, Glasgowa i Budimpešte. www.apartmentmanchester.blogspot.com
Osobni prostor u galeriju pretvorili su i David Martin i Richard Kendrick, koji su pokazali da i sasvim mali trijem može poslužiti kao prostor za umjetničke instalacije. www.porchgallery.org
Treba spomenuti i Bog standard gallery ( www.bogstandardsigns.com ), tj. umjetnicu Melanie Warner koja je wc pretvorila u izložbeni prostor, te projekt Phlight ( www.phlight.org ) umjetnika Simona Tyszka, koji je u svom londonskom stanu izradio reprodukciju Dakota aviona.

STREAMING MUSEUM

Streaming museum, real-time izložbe u cyberspaceu i javnom prostoru na sedam kontinenata, započet će 29.01.2008. godine. Projekt, kojeg je inicirala Nina Colosi, predsatvit će program multimedijalnih izložbi u suradnji sa internacionalnim kuratorima i kulturalnim institucijama. Streaming museum stvoren je kao izvor besplatnog kulturnog sadržaja i javnog servisa upućenog na okolinu, obrazovanje i zdravstvo, kojemu se pristupa preko Interneta sa javnih lokacija. Na otvorenju će biti predstavljen rad pionira videa, Nam June Paika, pod nazivom "Good Morning Mr. Orwell", glazbena transkontinentalna ekstravaganca koja dovodi u kontakt visoku umjetnost i ikone popularne kulture.

http://rhizome.org/
http://arsvirtua.com/

PANOPLIE.ORG

Panoplie.org francuski je web-magazin kojeg vodi kolektiv umjetnika, čiji je "cilj postati platforma za razmjenu između umjetnika i Net surfera." Grupa također surađuje sa umjetničkim institucijama i galerijama pokušavajući proširiti horizonte diskursa "tradicionalne umjetnosti". Panoplie je posebno zainteresiran za rad temeljen na internetu, te odnedavno naručuje online performanse koji predstavljaju izazov umjetnicima. Organizatori ljubazno ostavljaju pitanje arhiviranja webstreaminga djela umjetnicima, u nastojanju da ih oslobodi, te da im se dozvoli neuspjeh, tako da su recentni radovi MTAA, Igora Stromajera i Anne Laforet su sačuvani online. Panoplie.org se također bavi univerzalnim temama na suvremen način koji omogućuje pristup širokoj publici. U 2005 bila je to Why Rock, u 2006. Habiter, a u 2007/2008. roboti. U editorijalu pod naslovom "70% našeg čitateljstva je robotizirano ..." zapravo je riječ o netolerantnoj diskriminaciji robota od strane Čovječanstva "opijenog samim sobom", te se čitavom temom žele umanjiti rasističke predrasude spram ovog "srivenog naroda, kojeg nitko ne želi ni vidjeti, ni čuti." Tema drgugog poglavlja ovog dosjea jest "Moj robot je umjetnik." Glazba, ples, dizajn, njegov genij je bezgraničan, ali njegovo isključenje iz YouTube-a, MySpace-a i Facebook-a, čini od njega "prokletog umjetnika" 21. st.