RENT THE PIPE!

Ovo je zadnji post na ovom blogu. S izložbom Sandra Djukića došli smo do kraja sezone koju smo u Galeriji Galženica posvetili načinima na koje se suvremeni umjetnici, kustosi i kritičari nose s fenomenom, sad već bivših, 'novih' medija. Kada smo počeli pisati blog Facebook je još bio - kao i svaka novost što nejasno graniči sa snobovštinom - predmet satire. Istina u domaćim okvirima, Web 2.0 je nerijetko interpretiran puno ozbiljnije, u najmanju ruku kao još jedna tržišna izmišljotina koja će vas koštati i novaca i vremena. Danas je stvar, barem u Hrvatskoj, poprilično drugačija: Facebook je zahvaljujući nedavnim skandalima oko organizacije antivladinih prosvjeda postao učinkovito sredstvo političke borbe. Štoviše, čvrsta kontrola 'mainstream' medija (TV, radio, vodeće dnevne novine), koja u Hrvatskoj ne posustaje već desetljećima, zaobiđena je jednim jedinim WWW servisom. U nekoj lapidarnoj reviziji novih medija u Hrvatskoj moglo bi se tako tvrditi da je za promociju novog modela društvene upotrebe Interneta, Facebook danas ono što je Severinin pornić jučer bio za upotrebu računala. Točka nakon koje stvari više ne izgledaju isto.

S aktualnom tendencijom pretvaranja Interneta u komunikacijski kanal, u para-društveni resurs završavamo, dakle, i blog i sezonu. Baš kako je to prije otprilike godinu dana zahtjevao Sir Tim Berners-Lee, Internet ćemo uskoro koristiti i plaćati kao što danas to radimo sa strujom, vodom ili plinom. Riječima Cliffa Gerisha:

The time has ended. The idea that the device at the end of the pipe is the pipe itself. The phone is not a telephone line; an internet connection is not a desktop computer; a cellular connection is not a mobile phone. Rent the pipe, connect what you want to it. Multiple devices share defined bandwidth. One device gets it all, two or more share. These things are not integrated, they are now modular.

Zahvaljujem Vjekici Buljan, Morani Matković i Petri Šešljaga na organizaciji izložbe Kiberdzezva i na pomoći u vođenju bloga. Pozdrav svima!

Klaudio

ARHIVIRANJE

Ovo je drugi puta da se Super 8mm film suočava s umjetnički propulzivnijim medijem. Nakon što je 1965. izumljena u Kodakovom laboratoriju, tehnologiju Super 8mm filma prvi put je zasjenila VHS (Video Home System) tehnologija. Drugi puta, zahvaljujući sve većoj dostupnosti kvalitetnih digitalnih kamera, kao i pojavi novih distribucijskih kanala kao što je Internet, isto se dogodilo dvadesetak godina kasnije. Super 8mm film se tako nikad nije probio u centar zbivanja na području video i filmske umjetnosti. Korišten je najvećim dijelom za ono za što je bio i namijenjen. Omogućio je, naime, umjetničkim i filmskim laicima, bez osobitog tehničkog znanja, snimanje i reproduciranje filma u dužini od otprilike tri minute na bilo kojoj od postaja njihovog svakodnevnog života.

Koliko se superosmica, međutim, kao proizvod pokazala široko upotrebljivom u društvu, toliko se kao jedan od žanrova u filmskoj i video umjetnosti pokazala posebnom, gotovo opskurnom, ponajviše zahvaljujući osobitom 'antikvarnom' karakteru slike, snimanju od nerijetko 18 sličica u sekundi, čestom nedostatku zvuka itd. Takvu poziciju Super 8mm filma može dobro ilustrirati i umjetnički rad Dana Okija. "Poslijednji Super 8 mm film", naime, kolekcija je vlastitih superosmica nastalih u periodu od 1986. do 2005. Bilo da prikazuju prva snimateljska iskustva, tada mladog filmskog amatera iz Zadra, bilo da prikazuju nikad javno izvedene suprugine performanse, bilo da prikazuju svakodnevni obiteljski život, ti su filmovi do sada bili uvijek od drugostupanjske važnosti u kontekstu službene Okijeve umjetničke karijere. Umjesto umjetničke oblikovnosti, produkcijske dotjeranosti i tehnološke izvrsnosti – osobina koje obilježavaju najveći dio njegovog rada – ove superosmice, kao svojevrsni dnevnici poredani kronološkim redom, izgledaju 'nedotjerano' i 'obično', krećući se neodređenim područjem na kojem se intimni život preklapa s profesionalnim i šire društvenim.

Remedijalizacija je stalna karakteristika medijske umjetnosti. Od McLuhana do Manovicha, uvidi u proces u kojem 'tehnologija jučerašnjice postaje umjetnost sutrašnjice' (McLuhan) ne gube na oštrini. U slučaju izložbe "Poslijednji Super 8 mm film" riječ je, čini mi se, o osobitoj vrsti remedijalizacije, onoj koja se u konačnici odnosi na fenomen arhiva i arhiviranja. Procesom telekiniranja (transformacijom analognog u digitalni video zapis), naime, Okijeve superosmice nisu samo prilagođene reprodukciji na digitalnim uređajima (kompjutor, TV monitor itd.), nego su također određenom logikom organizirane u neku sistemsku cjelinu. Kako u svom eseju 'Digital Archiving as an Art Practice' pokazuje Dew Harrison, prakse arhiviranja nisu rijetkost u umjetnosti 20. stoljeća. Među njima Harrison osobitu pažnju posvećuje samoarhiviranju koje, između ostalog, ilustrira radom grupe Art & Langugae. Premda rad grupe ne pripada medijskoj umjetnosti – od koje su se njezini članovi tijekom 70-ih godina nedvosmisleno ograđivali - nego konceptualnoj umjetnosti, kasnija sudbina njihovog rada "Indexes" (1972-74) jasno je pokazala razmjere remedijalizacije koju je digitalna tehnologija unijela u umjetničku kulturu. "Indexes" je sistem promjenljive strukture; 1972. na Documenti V sastojao se od 350 tekstualnih jedinica (fragmenata tekstova) deriviranih iz tekstova i razgovora o umjetnosti između članova same grupe i organiziranih tako da se svaka jedinica odnosi prema drugoj jedinici, rezultirajući tako s ukupno 122.500 referenci. (Jedino se na taj način može, tvrdili su članovi grupe, doći do područja na kojem se uspostavljaju značenja i na kojem umjetnička kritika postaje egzaktna, a ne fantazijska praksa). Galerijska prezentacija rada sastojala se od arhivskih ormarića s indeksiranim fragmentima tekstova i od na zid obješenih panoa s tablicama koje su fragmente tekstova dovodile u različite odnose. Tridesetak godina kasnije, transformacija ovog rada u DVD medij – prelazak s teksta na hipertekst – omogućila je članovima grupe Art & Language da vlastiti umjetnički rad tretiraju kao dokument i da zahvaljujući remedijalizaciji omoguće nove intepretacije vlastitog rada. Kako tvrdi Dew Harrison, digitalna varijanta ovog rada bila je, čini se, neizbježna.

O sličnom samoarhiviranju riječ je i u radu "Poslijednji Super 8 mm film". Ovdje je, međutim, u skladu s aktualnim pomakom interesa s osobnog kompjutora na World Wide Web, logika indeksacije podataka, tj. superosmica prilagođena takozvanoj folksonomiji, odnosno mogućnosti da na World Wide Webu u stvarnom vremenu označavate bilo koje podatke vlastitim oznakama popularno nazvanim "tagovi" (eng. 'tag'). Drugim riječima, s pojavom Weba 2.0 tradicionalna je metoda klasificiranja došla u prvi plan. Naime, metapodaci naših privatnih analognih arhiva često pored kronoloških sadržavaju i tematske odrednice koje označavaju ono o čemu je u pohranjenom materijalu zapravo riječ. Riječ je o oznakama koje preciznije opisuju sadržaj pohranjenih materijala; na primjer, 'ljeto', 'vjenčanje', 'prvi rođendan', 'matura', 'razno' itd. U "Poslijednjem Super 8mm filmu" istu je logiku primijenio i Dan Oki: digitaliziravši kolekciju vlastitih superosmica zapravo je tradicionalnu arhivu filmova organizirao u suvremenu bazu podataka, služeći se, u osnovi, starim principom sistematizacije, takozvanom folksonomijom. Time je posjetitelju izložbe, odnosno korisniku Interneta, bez obzira na njegovo poznavanje aktualnih komunikacijskih trendova, omogućio lako pretraživanje i pregledavanje filmova.

Što nam, međutim, proces ponovnog arhiviranja govori? Ukazuje li Okijeva digitalizacija već postojećeg arhiva na nešto novo ili samo baca drugačije svjetlo na ono što već znamo o njegovom radu, o umjetničkoj kulturi i medijskoj umjetnosti općenito itd.? Usporedimo li Okijev proces samoarhiviranja s primjerima iz povijesti moderne umjetnosti, odnosno povijesti umjetničke kritike koje ističe Dew Harrison, prvo što primjećujemo je razlika u vrsti sadržaja podvrgnutog sistematizaciji. Svi primjeri koje navodi Harrison zapravo su pokušaji da se sistematiziraju određena nad-individualna područja života, predstavljena pojmovima 'kulture', 'duha vremena', 'imaginarija', 'rječnika' itd. (naziv Warburgovog projekta 'Mnemozinin atlas' dobro ilustrira tu perspektivu). Za razliku od njih, Okijeva je sistematizacija usmjerena na vlastiti privatni i profesionalni život, ne naravno s tipično (post)modernističkim ciljem da se, kao u slučaju grupe Art & Language i njihovog rada 'Indexes', korigiraju dominantni diksurzi umjetničke kritike, nego da se kroz proces revalorizacije radne i životne prošlosti pronađu sadržaji i metode korisni za buduće umjetničko djelovanje. U kontekstu medijske umjetnosti, kojoj rad Dana Okija najvećim dijelom pripada, tu revalorizaciju možemo zvati i remedijalizacijom. Ona u "Poslijednjem Super 8 mm filmu" upućuje na dvije stvari. Na razini onoga što bi još uvijek mogli zvati umjetničkom poetikom, Okijeve superosmice upućuju na često zanemareni tematski sloj njegovih radova. Iz ove se perspektive, naime, nadaje da je uvjetovanost medijske umjetnosti, tehnološkim, pa time i ekonomskim, odnosno političkim faktorima, Oki 'omekšavao' subjektivizmom, romantičkim usredotočenjem na samog sebe kao umjetnika. Brojni njegovi radovi govore tome u prilog (Kućepazitelj [1997]; Zaboraviti, sjetiti se i znati [1998] i drugi). Napokon, potreba da se kao u slučaju ovih filmova neprestano bilježi svakodnevni život rekurzivno povrđuje upravo snimatelja (umjetnika) kao centra reprezentacijskog pogleda (svemira). (Kao, primjerice, u filmu Jonasa Mekasa 'Lost, lost, lost' [1976] - ne tako daleke reference na Okijev filmski rad). Druga stvar na koju upućuje "Poslijednji Super 8 mm film" tiče se suvremene kulture i trenutka u kojem krajnje privatni podaci (rođenje djeteta, ljetni odmor, dnevni rituali kao što su odmaranje, hranjenje ili čitanje, ljubavni i supružnički odnosi itd.) postaju društveno relevantni. Jednom digitalizirani i organizirani u određeni sistem, podvrgnuti softverskim 'data-mining' operacijama njihova informacijska važnost počinje rasti. Premda je među Okijevim superosmicama moguće razlikovati 'visoko' od 'nisko-privatnih' filmskih zapisa – kao što su primjerice snimci jednog dijela zagrebačke subkulture s kraja 80-ih u amsterdamskoj emigraciji – činjenica da su nastali u intimnom okruženju prijatelja, a ne u uvjetima neke profesionalne produkcije, samo još više naglašava njihovu privatnost.

Ako je prije digitalnog kulturnog obrata arhivska umjetnička praksa još bila u mogućnosti razlikovati dokumente, odnosno arhive od privatnog i javnog, općedruštvenog značaja, to danas, osobito nakon pojave Weba 2.0, nije više moguće. Neprestano uspostavljajući, pa potom opet brišući granicu između privatnog i javnog, digitalizacija danas arhivira sva područja ljudskog života. U slučaju Okijevog "Posljednjeg 8mm filma", ona s jedne strane, baca novo svjetlo na njegov rad, dok s druge, kreira bazu podataka koja će s vremenom postati sve manje privatna i sve više javna, sve manje njegova, a sve više naša.

UMJETNIK ARHIVAR

Sad je jasno da će druga polovica izložbene godine biti definitivno u znaku baza podataka, svojevrsnih digitalnih arhiva koji su kao teorijska paradigma bili ušli u svijet novih medija, s jedne strane, a kao specifična društvena praksa u svakodnevni život, s druge strane. Krajem listopada, naime, Dan Oki će se predstaviti izložbom Posljedni 8 mm film na kojoj će ponuditi svoju varijantu remedijacije, pretvorbe starog u novi, digitalni medij, dok će se početkom prosinca Sandro Đukić posvetiti fenomenu organizacije velikih baza vizualnih podataka.

Upravo otvorena izložba db:ae - estetika baza dobar je okvir za opis ovog fenomena u kontekstu ovogodišnjeg programa. Naziv izložbe, primjerice, sugerira jednu od putanja interpretacije. Estetika je filozofska disciplina zaokupljena određenjima ljepote, pri čemu je većina tih određenja vezana za svijet umjetnosti (likovne, glazbene, književne itd.). Baza podataka je, s druge strane, termin koji dolazi iz svijeta tehnologije. U 'Informatičkom rječniku' Miroslav Kiš ovako definira bazu podataka: "(...) skup ustrojenih, logički povezanih zapisa (record) ili datoteka (file); datoteka ili skup datoteka koje sadrže zapise s podacima što su međusobno u nekoj vezi, a korisnici ih mogu rabiti u različite svrhe; organizirani skup podataka pohranjenih u računalu koji se može automatski pretraživati." Tako sam naziv izložbe ukazuje da određeni elementi digitalnih tehnologija - u ovom slučaju 'organizirani skup podataka pohranjenih u računalu' - imaju estetsku, upravo umjetničku vrijednost. Na koji način, međutim, ti elementi zadobivaju estetsku kvalitetu? Na dva načina, čini mi se.

Prvi je način uglavnom vezan za medijsku teoriju. Teorijski rad Leva Manovicha ovdje je vrlo bitan, osobito njegov pokušaj da u 'Jeziku novih medija' strukturalistički pristupi digitalnoj tehnologiji, pronalazeći u njezinoj društvenoj upotrebi - osobito na području kulture i umjetnosti - određene pojave i zakonitosti različite od onih na koje smo nailazili prilikom rada s nedigitalnim tehnologijama. Filigranski raščlanivši strukturu novomedijskih kulturnih objekata (osobno računalo, CD ROM, interaktivna galerijska instalacija, Web, net.art, CAVE itd.) Manovich u spomenutoj knjizi zaključuje: svi novomedijski kulturni objekti nisu, zapravo, ništa drugo do različito organizirane datoteke, odnosno baze podataka. Tako je, između ostalog, novomedijska teorija izjednačila umjetnički rad i bazu podataka.

Drugi način estetizacije datotečnih sistema dolazi s područja institucionalne teorije umjetnosti. Iz njezine perspektive, sama činjenica da je nešto prikazano u muzejsko-galerijskom kontekstu, implicira da to, unatoč svemu, ima određena umjetnička svojstva. Tako je u našem slučaju web projekt Oxdb Sebastiana Lutgerta i Jana Gerbera prikazaan kao novomedijski umjetnički rad, iako se iz neke druge perspektive može interpretirati kao društveni, tipični hakerski angažman. Upravo se zbog toga Oxdb - baza filmova dostupna pretraživanju i daunlodanju - ne može gledati samo u tradicionalnim okvirima umjetničke kulture, primjerice u okviru dizajna web stranice. Sučelje Oxdb baze nije lijepo, atraktivno ili inovativno; ono je funkcionalno i u tom odbacivanju tradicionalnih određenja ljepote treba možda tražiti i jedan ne tako mali dio smisla i svrhe novih medija općenito.

Konzekvence do kojih dovode ova dva teorijska usmjerenja su slijedeće. Ako su novomedijski objekti u konačnici samo različito reprezentirane baze podataka, to znači da se svako novomedijsko umjetničko djelo pojavljuje u svojevrsnoj trijadi: baza podataka, s jedne strane, i reprezentacija, dakle ono što vidimo kao umjetnički objekt, s druge strane, krajnji su polovi između kojih stoji umjetnik/ca s novim, digitalnim sredstvima rada (softver, hardver). Ova shema podsjeća na poznatu lingvističku trijadu sastavljenu od pošiljatelja poruke, same poruke i primatelja poruke, koju je medijska teorija kasnije prilagodila vlastitim potrebama, uvevši pojam 'poruke/medija' u centar kritičkog rada druge polovice 20. stoljeća, no od nje ju ipak dijeli jedna stvar, sama baza podataka.

Baza podataka ili skup podataka pohranjenih u računalu u osnovi je nešto drugačija vrsta arhiva od onog koji je zamišljao Borges. Od svijeta tradicionalnog arhiva dijeli ju tehnologija: uz pomoć digitalne tehnologije moguće je veće količine podataka spremiti na manje mjesta; moguće je organizirati i pretraživati podatke puno, puno brže, a zbog toga i drugačije. Scale matters. Kvantiteta u jednom trenutku određuje i kvalitetu, sugerira Manovich. S istim tim svijetom tradicionalnog arhiva bazu podataka, s druge strane, veže svijest da je sve već napisano i napravljeno i da umjetniku ne preostaje drugo nego da reinterpretira, rearanžira, reprezentira, reaktivira, itd. Ako je svijest o tome da živimo u velikoj biblioteci polovicom 20. stoljeća bila privilegij pripadnika visoke kulture, danas je zahvaljujući novim tehnologijama ona dio svakodnevnog životnog iskustva.

U kontekstu novomedijske umjetnosti to osobito dolazi do izražaja. Manovicheva teorija baze podataka podrazumijeva da je svijet već jednom prikazan - u bazi podataka - prije nego što mu sa istim ciljem ne pristupi umjetnik. Tako novomedijski umjetnik, zapravo, radi s rezultatom svojevrsne 'prvobitne mimeze'; on ne oponaša svijet, nego oponaša oponašanje svijeta. Na izložbi db:ae - estetika baza to je osobito vidljivo u slučaju rada 'Soundtransit'. Umjetnici grupe UMATIC nekako organiziraju i sistematiziraju mp3 datoteke aploudane na web server od strane korisnika Interneta. Oni dizajniraju web stranicu, organiziraju datoteke, pišući softver s pomoću kojeg će publici biti moguće doći u kontakt s radom. S druge strane, kao pripadnici specifičnog svijeta novomedijske umjetnosti, oni pronalaze načine koji će omogućiti predstavljanje na Webu već dostupne baze podataka u galerijskim uvjetima. U Galeriji Galženica svojevrsni most između Weba i prostora galerije predstavljaju RFID kartice koje omogućavaju posjetiteljima real-time komunikaciju s bazom podataka pohranjenom na web server.

Shodno tome, ni pitanje estetike ne može biti više pitanje jednosmjernog i jednoznačnog odnosa između publike i umjetničkog rada. Da li nam je lijepo sučelje Soundtransit web stranice u grafičkom smislu ili u smislu organizacije i pristupa podatcima (do pojedinačnih datoteka dolazimo birajući avionske destinacije)? Ili nam vizualni aspekt ne govori mnogo, pa svu ljepotu pronalazimo u zvučnim datotekama, prepuštajući se imaginaciji putovanja poput nekih prvih čitača trivijalne literature? Ili: mislimo li da je jedinstvenu ljepotu mediteranskog dana Michael Aschauer bolje 'pogodio' na dugom printu obješenom na zid galerije ili u kratkom video radu reproduciranom na kućnom TV prijemniku?

STROJ

Čini se da medijska teorija u svom istraživanju, baš nekako kao i humanističke znanosti u cjelosti, ne može bez stalnog mijenjanja očišta. Taman kada se činilo da će zahvaljujući pojavi Weba 2.0 sociološki pristup Internetu nadvladati analizu hardverskih i softverskih svojstava suvremene komunikacije, jedan se od najagilnijih centara novomedijske teorije pobrinuo da naglasak vrati na stvar od koje je sve počelo – na mašinu.

Zamislimo da je u medijskoj teoriji Turingov automatski stroj nešto slično jeziku u humanistici, najstabilniji parametar neke operacije, objekt istraživanja koji se najmanje 'miče' i kojeg je zbog evolucijske sporosti moguće koliko-toliko egzaktno predstaviti. U toj usporedbi, riječima i gramatičkim pravilima odgovarali bi programski jezici koji jedan te isti sadržaj prilagođavaju različitim uvjetima rada: hardverskim konfiguracijama, društvenim funkcijama, kulturalnim kodovima itd. Drugom polu ove slikovite, ali neprecizne, usporedbe između tradicionalnih humanističkih znanosti i relativno novog područja medijske teorije, odgovaralo bi ono što se danas naziva kulturalnim studijima (kulturologijom itd.) i što se najkraće može opisati brigom za 'sudbinu' stroja u društvu. Ta, u osnovi angažirana, 'kulturtregerska' briga o načinima korištenja strojeva u osnovi leži u uvjerenju da suvremenu kulturu određuje komunikacija, neprestano oblikovanje, slanje, primanje i tumačenje različitih informacija. Kako u tom, tipično modernom, procesu sve veću ulogu imaju novi tehnološki iznalasci – od radija do Weba – jedan se dio medijske teorije usredotočio na društvene aspekte njihovog korištenja: umjesto analize ustroja, funkcije i učinkovitosti određenog uređaja naglasak je stavljen na njegove 'periferne' aspekte, kao što su problem sadržaja koji se procesuira, problem kreatora i korisnika tih sadržaja, problem konteksta u kojem se uređaj/stroj koristi i slično.

Za razliku od humanističkih znanosti, međutim, medijska teorija nije morala prijeći metodološki 'flame war' koji se donedavno vodio između pristalica 'egzaktnog' (formalizam, geštaltizam, teorija infomacija, strukturalizam itd) i pristalica sociološki osjetljivijeg pristupa kulturnim fenomenima (teorija recepcije, kulturalni studiji, poststrukturalizam itd.).Tome je tako i zbog svojevrsne nekonzistentnosti predmeta proučavanja. Za razliku od jezika, naime, tehnološki se standardi brže mijenjaju, a brzina promjena određena je konkretnim ekonomskim i političkim odlukama. S druge strane, medijska je teorija imala sreću da veliki dio svojeg metajezika nije morala graditi na umjetničkom artefaktu, kao u sebi zaokruženoj, dovršenoj estetskoj činjenici, što joj je dalo svojevrsnu fleksibilnost u pristupu različitim problemima. Net.art radovi nisu lijepi objekti u prostoru, a čini se niti puki skup infomacija, kao što bi se to moglo reći primjerice za roman, pa je onda 'informatički' svejedno čitate li ga na Kunstdruck papiru ili zaslonu Kindle-a. Kako se u svijetu medijske tehnologije sve mijenja, ne samo uređaji, nego i protokoli (gramatička pravila) kojima komuniciramo, posve je moguće da ćemo upotrebom nekog drugog protokola za razmjenu infomacija na Internetu ostati uskraćeni za veliki broj net.art radova iz druge polovice 90-ih.

Medijska se teorija, dakle, lakše od matičnih disciplina u okviru kojih je stasala (povijest umjetnosti, lingvistika, sociologija itd.) navikla na metodološku nestabilnost i hibridnost, pa se čini da je tradicionalnu podjelu suvremene komunikacijske kulture na tehnologiju i humanistiku preboljela vrlo rano, poput neke dječje bolesti. Napokon, ni ključna knjiga novomedijske teorije 'Jezik novih medija', koju je Manovich pisao s jakim osloncem na strukturalističko-lingvističku tradiciju nije mogla bez kulturnih paradigmi (algoritam, baza podataka), postrukturalizma i kasnog Barthesa, semioze značenja itd.

Tako i na događaj, spomenut na samom početku teksta, treba gledati u tom svjetlu: kao na manifestaciju teorijske slobode omeđene diktatom međunarodnog tržišta na kojem se uvijek nude novi teorijski proizvodi. U Amsterdamu se naime 11. kolovoza održava jednodnevni simpozij posvećen drugoj strani Weba 2.0: automatiziranim procesima koji nam u pozadini naših aktivnosti na Webu omogućavaju rad u do sada nedosegnutom stupnju interakcije:

"Amsterdamski novomedijski ljetni razgovori: umreženi sadržaj" ponovno okreće leđa korisniku kao kreatoru sadržaja na Webu. Umjesto njega, ovi razgovori promiču pristup Webu kao mreži sadržaja baziranih na pojavi uređaja za automatsku obradu podataka.(...) Umjesto postavljanja video-kamere na ramena korisnika, primjerice, pogledajmo kojim se uređajima i mašinama služi suvremeni Web. Kako skeneri, crvi(crawlers), skupljači (scrapers) i drugi automati namijenjeni analizi i obradi podataka/sadržaja mijenjaju način na koji analiziramo Web.

Od predavača meni se najzanimljivijim učinio Warren Sack, ponajviše zbog toga što u uvodu predavanja - nudeći kratku povijest odnosa između 'tehnologa' i 'sociologa' - govori upravo o potrebi medijske teorije da zadrži svoj hibridni karakter, da kao lovački pas nekako 'gleda na dva zeca'. Područje na kojem bi 'suživot' između različitih i nerijetko suprotstavljenih znanstvenih tradicija bio poželjan Sack, pozivajući se na Manovicha, naziva 'softverskim studijima'. Sack nije teoretičar sa socijalnom ili umjetničkom pozadinom. On je programer, angažiran u Open Source zajednici, pa je stoga više nego zanimljiva njegova strana priče, njegov pogled na gore opisane prijepore, osobito kad se u argumentaciju uključi P2P mreža (ANT):

ANT otvara društvenu teoriju za tehnologiju, kako metodološki tako i terminološki. Osobito u najnovijim projektima, ANT razvija terminologiju kompjuterskih znanosti s ciljem preispitivanja tradicionalne sprege između društva i tehnologije, korisnosti 'objektno-orijentiranog programiranja' i njegove proširene analogije s odnosom između 'plug- in' softwera za pretraživače i subjektiviteta.

Od pojave prvih računala 50-ih godina prošlog stoljeća naše se razumijevanje strojeva bitno promijenilo. Danas čak i distopične projekcije ljudskog razvoja ne vide u stroju sudbinsku prijetnju. Vrijeme (humanističke) kritike tehnološkog razvoja što romanima generacijski bliskih pisaca, kao što su Pynchon, Burroughs, Lem, Clark i drugi, počinje negdje poslije drugog svjetskog rata i traje sve do, recimo, Lyotardove kritike kompjuterske tehnologije, čini se da je iza nas. S druge strane, slika kompjutera kao stroja koji (sve) radi umjesto nas, također, više ne drži vodu. Puno prije pojave tzv. društvenog softvera, Web je stroj za posao pretvorio u stroj za komunikaciju, pa se danas još samo s nostalgijom možemo prisjetiti Burroughsovog horizonta očekivanja negdje s kraja 50-ih:

Ako se naučiš opustiti i čekati odgovor svijest če ti sama odgovoriti na većinu pitanja. Kao kod onih strojeva koji misle, ubaciš pitanje, zavališ se i čekaš. (Goli ručak, Šareni dućan, Koprivnica, 2003, str. 210)

GENERACIJA Y

Što zapravo ta mladež hoće?, pitanje je koje dobro upućuje na temu ovoga posta i koje se svako malo u nekom obliku pojavi u društvu u kojem smo ili, kao njegovi mlađi članovi nekad živjeli, ili u kojem danas, nešto stariji, participiramo, pokušavajući opisati dinamiku njegovog gibanja.

Generacija Y najnoviji je naziv za omladinsku kulturu formiranu uglavnom u višim slojevima globaliziranog društva u kojima je upotreba novih komunikacijskih tehnologija (bežični Internet, Web 2.0, mobilna telefonija itd.) postala neizostavni dio svakodnevnih aktivnosti. Poslužim li se nedavnim događanjima u Hrvatskoj – pobuna srednjoškolaca protiv državne mature i studenata protiv bolonjske reforme – mogao bih reći da su pripadnici Generacije Y mladi ljudi između 15 i 25 godina starosti, da su i lokalno i globalno gledajući vrlo kritični prema društvu u kojem žive i da se novim tehnologijama služe kao najobičnijim "oruđem za rad". Na portalu Školica, sudionici pobune, tako, kažu:

Jedan kolega i ja sve smo pokrenuli na Facebooku prije 3-4 tjedna. Procijenili smo da je Facebook bolji od blogova i foruma, a na njemu su gotovo i svi srednjoškolci. Imali smo dvije grupe u jednoj nas je raspravljalo oko tisuću, a u drugoj oko devetsto članova. Napisali smo što želimo, što nam je cilj, ljudi su se počeli učlanjivati i svakim danom bilo ih je sve više priča Opravić, koji je očekivao dobar odziv svojih vršnjaka.

Facebook je često predmet analize i diskusije na web-stranicama posvećenim korištenju novih tehnologija, pa je tako ReadWriteWeb nedavno pisao o njegovim društvenim inicijativama i aktivističkim grupama. Statistički analizirajući broj članova svake od pokrenutih inicijativa (eng. advocacy groups) tekst smjera opisati kulturu generacije za koju se vjeruje da prevladava među korisnicima Weba 2.0. Premda nemalo paušalan, jer na bazi broja članova određene grupe izvlači zaključke o društvenim praksama koje nemaju izravnu vezu s aktivizmom (kultura čitanja knjige, na primjer), tekst je itekako poticajan. Prije svega, nudi uvid u obrazac kulturne kritike koja nadolazeću generaciju tinejdžera i onih malo starijih interpretira vrlo afirmativno. Autor teksta uvjeren je tako da ljestvica popularnosti različitih inicijativa na Facebooku pokazuje da su naša djeca na neki način bolja i pametnija od nas: oni ne koriste novu tehnologiju samo zbog toga što moraju, nego zbog toga što s njom nešto mogu napraviti; oni su solidarni i nesebični u međusobnom pomaganju prilikom pohađanja škole ili upisa na fakultet; oni, istina, sve manje čitaju knjige, ali zato sve više čitaju Web, filtrirajući nepreglednu količinu informacija u skladu s trenutnim potrebama i zadanim ciljevima. Ljestvica Facebookovih advocacy groups, u kontekstu ideološke matrice multikulturnog, neoliberalnog društva doista izgleda impresivno:

1. Smanjite upotrebu alkohola među maloljetnicima, 111.275 članova

2. Legalizirajte istospolne brakove, 80.458

3. Amerikanci za alternativnu energiju, 69.465

4. Podržite žensko pravo na izbor, 66.806

5. Podržite istraživanje matičnih stanica, 55.219

6. Ukinute apstinenciju – uvedite seksualnu edukaciju, 54.712

7. Država + Religija = Katastrofa, 47.949

8. AIDS/HIV istraživanje, 24.789

9. Jednaka prava homoseksualcima, 24.013

10. Pro-life (stop abortusu i dr.), 22.409

Međutim, usporedo se s ovakvim on-line angažmanom pojavila i njegova kritika. Ona tvrdi da su Facebookove društvene inicijative, Internet-peticije, ružičaste i crvene mašnice na automobilima i jednodnevne bojkot-akcije (sjetimo se pokušaja bojkotiranja kupovine u velikim dućanima u Hrvatskoj), u osnovi, kupovanje etičkog mira, svojevrsno odlaganje trenutka u kojem se građanin mora suočiti s nejednakošću u društvu. Tako je aktivizam zapravo slaktivizam, niz društvenih praksi koje bi na tragu engleske riječi slacker (koja između ostalog označava onoga koji izbjegava odgovornost) na hrvatski mogli prevesti i kao zabušantizam.

Jedno vrijeme, kada bih se ulogirao, Facebook je otvarao listu grupa i inicijativa kojima su se pridružili moji prijatelji. Lista, unatoč inicijativi Stop rizičnom seksualnom odgoju, koja se kao i njezina američka inačica smjestila negdje u sredini tablice, ni izbliza nije nalikovala ovoj o kojoj optimistično piše ReadWriteWeb. Među najpopularnijim društvenim inicijativama na hrvatskom Facebooku, ako se ne varam, bile su zapravo sprdačine: brze i privremene reakcije na aktualna društvena događanja, na stanje nacije, kako bi to rekao Branimir Bilić.

S obzirom na razliku u popularnosti inicijativa među korisnicima o kojima piše ReadWriteWeb i korisnika kojima i sam pripadam (ovdje ne treba zaboraviti da svi koriste isti servis) primjereno je pitati: jesmo li kao kultura pesimističniji i sebičniji od Amerikanaca? Imamo li i mi svoju Generaciju Y? Drugim riječima, jesmo li slaktivisti?

Kritika društvenog aktivizma na Webu pati od boljke kojoj podliježe jedan dio medijske kritike: ona naime, gleda na određeni medij van njegovog šire društvenog konteksta. U slučaju Weba, najčešće je riječ je o zanemarivanju off-line aktivnosti korisnika. Drugim riječima, korisnik je i građanin, pa njegov IP profil ne bi trebalo analizirati bez JMBG profila i obratno. Stoga mi se čini da na aktivizam na Webu treba gledati i kao na svojevrsni marketing, na popularizaciju ideje u koju se vjeruje, na pripremu događaja koji će se odviti u nevirtualnom svijetu. S druge strane, formiranje grupa, pozivanje prijatelja, priključivanje i klikanje mišom po sučelju altruističkih servisa nesumnjivo predstavlja jedan vid kulturne komunikacije. Povlašteno mjesto formiranja identiteta pojedinca ili zajednice ne pripada, naime, više samo proizvodima visoke (knjige, umjetnost itd.) i popularne kulture (glazba, sport, sex itd.) nego i političkim aktivnostima općenito. Braneći pravo na pobačaj, na primjer, danas su srednjoškolci u Hrvatskoj u prilici da si priskrbe zamašniju količinu simboličkog kapitala - prijeko potrebnog u procesu formiranja identiteta i društvene prepoznatljivosti - od onoga koji im nudi anglosaksonska popularna kultura. Ne sluša li Manic Street Preacherse zapravo cijela škola i ne nosi li Martensice svaka šuša? U tom smislu, pobuniti se protiv Ministarstva, time posredno i protiv Države, manifestirajući vještinu u korištenju moći koju posjeduju novi komunikacijski kanali poput Facebooka, predstavlja ne samo dobar primjer za analizu upotrebe novih tehnologija u svrhu kritike i promjene društva, nego i okvir u kojem medijska kritika/teorija može pokazati svoje najbolje strane.

BEZ NAZIVA

Jedna od prednosti rada u galeriji leži u komunikaciji s posjetiteljima. Čak i u situacijama u kojima ne dolazi do izravnog kontakta, imam svojevrsnu privilegiju da s vremena na vrijeme, gotovo voajerski, pratim njihovo ponašanje, njihovo kretanje kroz prostor i odnos prema onome što gledaju. Svaka izložba tako ima svog posebnog promatrača. To, bez ironije, mogu reći i za onu koja se, osim posjetitelja na otvaranju, ne može pohvaliti velikom posjećenošću. U tom slučaju, čini se, naime, da izložba čeka nekog svog idealnog posjetitelja i da će se taj susret, možda, dogoditi negdje drugdje, u nekoj drugoj galeriji.

Upravo završena izložba Nove mreže novih medija, također, ima svoje junake. Točnije, tri junakinje, gimnazijalke kojima je posjet izložbi dio obavezne srednjoškolske edukacije. Premda sam bio nemalo zabavljen dogovorima za predstojeću izložbu, nisam mogao ne primijetiti pozornost koju su posvetile izložbi prepunoj teksta. Prvo su polako slijedile kronologiju postava, od gornje do donje razine galerije, od 1988. do 2005., a potom se vratile, vremenskim odsječcima koji su ih valjda najviše zanimali. Jedna je od njih, primjerice, osobitu pozornost posvetila izdanjima Multimedijalnog instituta (L. Lessig, "Kod i drugi zakoni kiberprostora", M. Wark, "Hakerski manifest", M. Gržinić, "Estetika kibersvijeta i učinci derealizacije"), druga, ako se ne varam, 1991. godini itd.

Općenito, o rekcijama na izložbu Nove mreže... mogu reći slijedeće. Zapamtio sam ih tri.

Prva se odnosi na količinu teksta, što, pak, upućuje na nerijetko zaboravljeni tekstualni aspekt kulture i umjetnosti novih medija, osobito u World Wide Web varijanti.

Druga se odnosi na začuđenost nad kronologijom, u smislu: "Kako je to davno bilo, a meni se činilo...", što upućuje na poznati fenomen percepcije vremena, u kojem nam se neki događaji čine bližim nego što doista, kalendarski jesu. Taj se osjećaj zgušnjavanja vremena obično javlja u trenucima intenzivne angažiranosti, što, pak, upućuje na dvije stvari: s jedne strane, na brzinu događanja na području novih medija, a s druge, na sve brži način svakodnevnog života (određenog brzim događanjima na području novih medija).

Treću obilježava nevjerica u činjenicu da se prvi Media Scape festival Integration of Technology održavao u Zagrebu u periodu od 13. do 16. svibnja 1993., u vrijeme u kojem je granatiranje Zadra, Karlovca ili Vinkovaca bilo gotovo svakodnevna pojava, što upućuje na važnost sociocentričnog pristupa novim medijima u Hrvatskoj.

Što se tiče moje (autorske) naknadne pameti, moram reći da mi je izložba ukazala na jedan zanimljiv paradoks. Primijetio sam, naime, da je povijest najmanje prisutna u izloženim kronologijama, da do reprezentacije jednog sasvim jedinstvenog vremena put ne ide preko nekog skupa prošlih događaja, poredanih kronološkim redom, nego preko mjesta događaja. Na tragu de Certeauove analize pješačkih taktika, mogu reći da znanstveni diskurs, da bi uopće izrazio specifičnost novih medija, mora montirati vremenske isječke u prostoru (izložbe, teksta, filma...), kao što pješak montira isječke prostora u vremenu. Drugim riječima, što je diskurs povijesne analize sabijeniji, statičniji, usredotočeniji na konkretni prostor, to je pokretljiviji u pokušaju da izrazi konkretno vrijeme.

EKONOMIJA - KULTURA 1:1

U nekim područjima blogerske kulture, višetjedni izostanak posta teško se opravdava. Mi, svom srećom, vodimo ovaj blog na uskom području na kojem se križaju suvremena umjetnost, Internet, Web 2.0 i koješta drugo, pa je i tolerancija na rijeđe postanje puno veća. Također, u prethofnom periodu pripremali smo i izložbu Nove mreže novih medija, što nam je bilo uzelo nemalo vremena predviđenog za pisanje bloga. Evo nas, dakle, nazad. Od zanimljivih, u međuvremenu propuštenih tema, pažljivo bukmarkiranih za kasnije, test vremena izdržala je jedna. Riječ je o odnosu između ekonomije i kulture. Pa, krenimo ovim putem.

Facebook je najavio dugo priželjkivanu mogućnost da svoje podatke, svoj fejsbukovski profil ili identitet dijelite s drugim web servisima, na način koji vam garantira laku i poptunu kontrolu nad procesom razmjene. Istu slobodu da korisnik (djelomično) raspolaže sa svojim Web identitetom uskoro će omogućiti i My Space, a za očekivati je da će ih u tome pratiti i drugi društveni servisi Weba 2.0. Utrka u zadovoljavanju korisničkih potreba između velikih igrača kao što su Google, Yahoo, Amazon, Facebook i drugih, traje već neko vrijeme i još joj se ne nazire kraj. Sve se odvija kao po nekom planu i programu: proširujući mogućnosti naše on-line komunikacije, korporacije zarađuju novac. Ekonomija unapređuje kulturu, kultura korigira ekonomiju. Dobro ugođeni sistem, koji kontrolira sam sebe. Ili kako bi to rekao Bernard Lunn, opisujući sada već glavnostrujašku ekonomiju Weba 2.0:

Web 2.0 je riješio problem troškova. Slijedeća era riješit će problem prihoda na način kojeg svi razumiju. Zarada na Internetu bit će moguća samo ukoliko i drugima omogućite zaradu.

U svijetu kulture i umjetnosti, jedna od izdržljivijih utopijskih ideja vezana za odnos između umjetnosti i tehnologije odnosila se prvo na uvjerenje da tehnologija bitno utječe na ljude, a zatim na vjeru da je mijenajući tehnologiju moguće mijenjati i ljude, odnosno društvo. Tako je nedavno jedan talijanski bloger spomenuo svoj boravak na Kubi, pokušavši ocrtati razliku koja, navodno, postoji između Kubanaca koji rade i koji ne rade kao informatičari. U kiberkafićima, naime, poslovično topli i otvoreni Kubanci, postali bi hladni i praktični sistemci. Ta, u osnovi mekluanovska teza, aktualna je i danas, u eri Weba 2.0, pa nije potrebno čeprkati, recimo, po Novim mrežama novih medija, po periodu, kojeg ionako prati pionirski i utopijski imidž: dovoljno je baciti oko na aktualne prijepore oko društvenog softvera da shvatimo da se na izravni odnos između ekonomijei kulture još uvijek ozbiljno računa.

U izvrsnom postu izvrsnog naslova - The cold, cold heart of Web 2.0 – William Davies je povezao nobelovca Gary Beckera i Web 2.0. Becker je ekonomist, koji je po Daviesovim riječima, tijekom druge polovice 20.st primijenio ekonomske principe na svakodnevni život i tako revolucionirao ekonomsku znanost. Za Beckera ekonomija nije samo tržište, nego svaka društvena praksa, čak i ona najintimnija, kao što su odgajanje djece ili druženje s prijateljima. U svakoj od njih, naime, moguće je naići na neki trag klasične ekonomske ideje o rentabilnosti, produktivnosti, štedljivosti i tome slično. Daviesovim riječima, roditelji koji posegnu za knjigom kako bi djeci pročitali priču za laku noć, ne čine to (samo) zato što vole svoju djecu ili zato što vole čitati, nego (i) zato da investiraju u dječju sposobnost poimanja određenih etičkih ili etetskih principa, primjerice, koji im u kasnijim godinama mogu olakšati snalaženje na tržištu rada.

Web 2.0, kaže Davies, kao da ponovno aktualizira Beckerovu teoriju. Web-servisi kao što su Last fm, Facebook ili My Space, na područje intimnog života – izbor i slušanje glazbe, druženje, ofiranje – primijenjuju ekonomsku logiku. Drugim riječima, nigdje kao tamo na Webu danas vrijeme nije više novac. Poslušali ste jedan album - Last fm vam preporučuje tri; imate jednog prijatelja, Facebook vjeruje da sigurno znate i ove ljude.

Međutim, efikasnost nije ono što upravlja našim životom, tvrdi Davies. Bilo bi glupo ignorirati sve prednosti koje Facebook nudi u organizaciji tuluma, ali čini se da ljudi nisu uvijek skloni racionalnim riješenjima. Efikasnost i uniformnost, kaže dalje Davies, koju nam nudi Web 2.0 ne može zadovoljiti sve kulturne potrebe prosječnog korisnika Interneta. Zbog toga valjda još uvijek gluvarimo po šoping-centrima, besciljno hodamo gradom, kompulzivno kupujemo i naručujemo ćevape u kasnu noć.

Odnos između ekonomije i kulture tako je , čini se, složeniji nego ikad. Nije, naime, slučajno da stručnjaci govore o kulturama Interneta i da novomedijskoj umjetnosti treba dugi put do glavne struje umjetničke kulture.

FORMATIRANJE IDENTITETA

Na upravo otvorenoj izložbi u Galeriji Galženica rad Antonije Begušić, više nego drugi, bavi se problemom identiteta i komunikacije na Internetu. Riječ je o zanimljivoj remedijaciji: e-mail komunikacija između dvoje ljudi predstavljena je fotografijama malih formata koje prikazuju uvećane detalje ljudskog tijela. Niz fotografija – linerano postavljenih duž zida – prate isječci teksta u kojima jedan od sudionika (u ovom slučaju anonimni muškarac) izražava svoje pomalo dešperatne misli i osjećaje drugom sudioniku komunikacije, čija je prisutnost očita iako ona/on nije izravno zastupljen/a. Posredovan e-mail klijentima i Web 2.0 servisima, njihov razgovor usmjeren je uspostavi prijateljske, intimne atmosfere. Štoviše, razgovor nerijetko zalazi u ljubavnički diskurs

Nisam odolio da s Moranom, jednom od kustosica izložbe, ne komentiram tu čudnu činjenicu da izloženi rad prikazuje nekoga koji u intimnu, gotovo ljubavničku komunikaciju, ulazi s nekim koga fizički ne poznaje. To me podsjetilo na jednu od prezrenih pojava u svijetu književnosti. U njoj onoga, tko se snažno poistovjećuje s fiktivnim likom, u najbolju ruku, proglašavaju čitateljem lošeg ukusa. Bježeći od stvarnosti - tvrde književna kritika i znanost o književnosti - čitatelj uranja u svijet mašte i tako gubi iz vida, s jedne strane, stvarno značenje književnog djela, a s druge uvid u društvenu zbilju. Pripišem li, međutim, ovu književnu asocijaciju vlastitoj staromodnosti – onoj koju Danah Boyd opravdano povezuje s ekonomskim uvjetima suvremenog života - fenomen ideniteta i komunikacije na Internetu, čini se, ne postaje manje problematičan. Na to mi je, na otvorenju izložbe, bio skrenuo pažnju Ognjen, tvrdeći da virtualna komunikacija ne postoji, jer ne postoji istinska virtualnost. Sve je na Internetu na neki način već prisutno u stvarnom svijetu: ljudi, predodžbe, kulturni modeli, običaji, navike, osjećaji...Riječima Friedricha Kittlera, svaka informacija u kiberprostoru pohranjena je na neki hardver. Kako se onda nositi s komunikacijom na Internetu? Gdej leži granica između posla, flerta, čavrljanja i intime?

Za potrebe ovog posta, može se reći da fenomen identiteta na Webu ima svoju ekonomsku i svoju psihološku stranu: s jedne je strane društvo, a s druge pojedinac. Projekt Own Your Identity, primjerice, dobro zastupa društvenu dimenziju problema. Ona ukratko izgleda ovako: u izmijenjenim uvjetima globalne komunikacije, većina je korisnika suvremenih komunikacijskih tehnologija (mobilna telefonija, Internet) prisiljena reprezentirati sami sebe. Služeći se različitim načinima samoprikazivanja – od imena ili nadimka u ranim danima Interneta, preko homepage-a do aktualnih servisa Weba 2.0 – korisnici, kako nerijetko ističu neomarksistički teoretičari, zapravo prodaju svoj rad. Identiteti koje stvaramo na mreži, proizvodi našeg rada, međutim, ne pripadaju nama: mi ih kao osobite multimedijalne tekstove stvarno ne posjedujemo, što znači da ih ne možemo prilagođavati drugim zadacima i novim poslovima. Ovaj osobiti oblik hegemonije, nagnao je jednog od autora projekta Own Your Identity da odnos između korisnika i internet-korporacija usporedi s feudalizmom: možeš raditi što hoćeš dok radiš na području koje određuje neka web usluga, a posjeduje neka web korporacija. Odlučiš li otići, otići ćeš slobodan, ali praznih ruku.

Fenomen identiteta na Webu nije ništa manje zanimljiv na području psihologije. Premda se na prvi pogled čini da je standardna osobna stranica, koju posjedujemo na nekom od Web 2.0 servisa samo grafički oblik vlastitih odnosa s javnošću, interesovanje koje u zadnje vrijeme prema ovom fenomenu pokazuju profesionalni psiholozi nerijetko vodi puno dalje. You Just Get Me je on-line servis koji vam omogućuje da se bez novčane naknade podvrgnete stručnoj psihološkoj analizi. You Just Get Me projekt je Samuela Gosslinga, profesora psihologije sa Sveučilišta u Texasu, i odnedavno se može koristiti kao tipična Facebook aplikacija. Aplikacija funkcionira dvojako: kao test vlastite osobnosti i kao test pomoću kojeg ocjenjujemo svoje prijatelje. To korisnicima Facebooka omogućuje uvid u ono kakvi zaista jesmo i u ono kako nas vide drugi. S jedne je strane, dakle, istina o nama, a s druge reprezentacija nas samih i njezini učinci na druge.

Iz iskustva, mogu reći da ova aplikacija funkcionira po principu obrata: nije istina ono što pokazujemo ili najvećim dijelom mislimo o sebi, nego ono što skrivamo ili ono što smatramo svojom lošom stranom. You Just Get Me, suprotno većini drugih priručnih psiholoških tekstova na Facebooku, ukazuje na Ahilovu petu svakog korisnika i u tom smislu i virtualno vrši zadaću psihologijske znanosti.

Međutim, čini mi se da rezultati njezinog rada nisu daleko od samoreprezentacije koju kao korisnici Weba 2.0 svakodnevno poduzimamo. U oba slučaja, riječ je samo o tome koliko ćemo od privatnosti pokazati u javnosti. Strukturno gledajući, i samoreprezentacija korisnika po principu odnosa s javnošću, i aplikacije tipa pokaži-mi-što-slušaš-i-reći-ću-ti-tko-si i aplikacija sveučilišnog profesora psihologije, vrlo su slične, budući da osobnost prikazuju kao zaustavljeni proces, kao statičnu sliku. U tom smislu, problem ideniteta na Internetu generira jednu novu vrstu kvazi-znanja sličnog znanju astrologije. Samo što su sad tipovi kolerika, sangvinika i melankolika zamijenjeni nekim novim modelima koji bolje odgovaraju potrebama poslodavaca.

U tom smislu, rad Antonije Begušić višestruko je zanimljiv. On, s jedne strane, u starom mediju prikazuje problem novog medija (identitet, komunikacija itd.), ukazajući na remedijaciju kao na osobitu vrste interpretacije. S druge pak strane, njezin rad ukazuje na neka od temeljnih načela psihoanalitičke teorije, prikazujući identitet i komunikaciju dinamičnim, otvorenim, erotiziranim, tjeskobnim, narcističkim, neizvjesnim...

KiberDžezva predstavlja... (take two)

…i blog i izložbu istog naziva. Tag kao sastavni dio bloga postao je i neizbježan element u konceptu izložbe. Najkorišteniji tagovi sa bloga postali su ‘izložbeni primjerci’ u galerijskom prostoru.

Kao temu svoga rada, naslovljenog INBOX, Antonija Begušić uzima istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta kao i pitanja virtualnih identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a te ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi. Fokus istraživanja je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Fotografijom su zabilježeni fragmenti tijela jednog čovjeka kojima se ukazuje na činjenicu da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta ili ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografije je naknadno umetnut tekst preuzet iz dopisivanja dvojice neznanaca.

Umjetnica Petra Hudić odlučila se istražiti temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad se sastoji od serije fotografija koje prikazuju isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...) jer on je početak jedne nove priče. Broj nastavlja svoje postojanje kao informacija prenesena u fotografiju, on predstavlja reciklažu nečeg starog i vraćanje u život putem novog medija. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati 'nastavak' te komunikacije, komunikacije preko interneta, za koju fotografije služe kao most između stvarnog i 'internet-stvarnog'.

Izloženi video-zapisi, pod nazivom Indemnity, umjetnika Luke Hrgovića nastali su kao rezultat umjetnikova istraživanja procesa multiplikacije i preuzimanja identiteta. Autor se transformirao u pojedinca iz neke subkulturne skupine te je mjesec dana proučavao koliko je prihvaćen u društvu. Razmišljanja o eksperimentu iznosi kroz razgovor s osobom stručnijom od njega za to područje, psihologinjom.

Umjetnica Matea Šabić lijepeći plakate na latinici i Brailleovom pismu, poziva na sudjelovanje u performansu osobe različitih osjetilnih percepcija stvarnosti: one koji čuju, vide, ne čuju, ne vide, ne čuju i ne vide... Rad ukazuje na različitost jezika i pisama, odnosno nemogućnost sporazumijevanja sudionika. U galeriji je naznačen prostor sa kojeg bi se širila komunikacija, uz pomoć ponuđenih pomagala za olakšavanje sporazumijevanja. Nakon performansa u prostoru ostaju segmenti dijaloga koji svjedoče o događaju. Sam čin performansa je zapravo čin traganja za izgubljenom riječi, tj. traganje za zajedničkim jezikom koji nas sve povezuje.
Rad je uvod u projekt kojem je cilj okupiti zainteresirane za stvaranje mreže ljudi koja će putem interaktivne i perceptibilno poticajne web- stranice (UTOPIAorTOMMORROW.net) poticati na učenje UNIVERZALNOG znakovnog jezika, kako bi se omogućila komunikacija i odnosi među ljudima različitih osjetilnih percepcija bilo kojih nacija, s pokušajem apliciranja Ministarstvu obrazovanja za uvođenjem Univerzalnog znakovnog jezika u osnovne škole.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju Interneta i vlastitog rada. Projekt za izložbu dio je umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg umjetnica radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih ili potpuno slučajnih lokacija te ih potom fotografirala ili dokumentirala tekstom. Prikazane lokacije, kao i sama vožnja motora, predstavljala su isključivo 'muški svijet' te su tako bile dostupne na specifičan način. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo 'muška posla' te na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi i kako utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Serija fotografija pretvorena je u rad jednostavnog naslova Kalendar, dok proces pripreme za izložbu prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'' (http://cetverotaktni.blogspot.com).

OVISNOST O INTERNETU

Internet je u zadnjih nekoliko godina postao mjestom druženja i sastajanja milijuna ljudi, milijardi informacija. Na internetu svakodnevno čitamo vijesti sa brojnih portala, odlazimo na forume, kupujemo, prodajemo, šaljemo e-mailove, "skidamo" glazbu i filmove, družimo se s "prijateljima" (koji mogu biti iz bilo kojeg dijela svijeta), a vrijeme provedeno u ovakvim aktivnostima može dovesti do nečeg sasvim neočekivanog: ovisnosti o internetu.
Naime, o internetu smo ovisni ako ga i ne koristimo mnogo (naše društvo je toliko umreženo da bi ozbiljniji pad mrežne komunikacije izazvao gubitke na brojnim područjima), no, ovdje je riječ o opasnijoj ovisnosti, onoj korisničkoj, koja nam ne dopušta da se barem na nekoliko sati odvojimo od interneta...

Psiholozi iz zapadnih zemalja ovim se problemom ozbiljno bave, a dali su mu i ime: poremećaj ovisnosti o internetu ili IAD (Internet Addiction Disorder). Pravi ovisnik o internetu konzumira virtualne sadržaje u tolikoj mjeri da mu se posljedice odražavaju na psihičko i fizičko zdravlje, a javljaju se i teškoće u svakodnevnom životu (od narušavanja društvenog života, ugrožavanja najčvršćih prijateljstava i veza, sve do nemogućnosti uspostavljanja normalnih socijalnih kontakata, nemogućnosti normalnog obavljanja posla ili nastavka školovanja). Uzroci se mogu pronaći u svakodnevnim problemima i potrebi za bijegom od stvarnosti, a simptomi su najčešće kombinirani (osjećaj dosade kada nismo na internetu, nedostatak kontrole nad vremenom koje provodimo online, neprestano provjeravanje e-maila, skrivanje "virtualnog života" od bližnjih...).

Prema statistikama, u Hrvatskoj ima oko 130.000 ovisnika o internetu između 20 i 30 godina. Kod nas se još nitko time ozbiljno ne bavi, ne postoje klinike niti odjeli koji se bave ovakvom vrstom ovisnosti kao što je to slučaj na Zapadu, no savjeti se ipak mogu potražiti, naravno, na internetu:
www.e-psiholog.com

KIBERPOTROŠAČ I NJEGOVO PRAVO

Moje surfanje pripada meni, tako bi se nekako mogla parafrazirati izjava Tima Bernersa Leeja koju je dao BBC-ju u intervjuu vođenom povodom njegovog kratkog boravka u domovini. Berners Lee misli, naime, da podaci o surfanju (adrese stranica koje ste posjetili, vrijeme provedeno na njima itd.) trebaju ostati privatnii, te da davatelji internetskih usluga ne smiju zloupotrijebiti mogućnost pristupa tim podacima. Pritom je vrlo uvjerljiv u argumentaciji. Daleko od toga da o problemu privatnosti na Webu govori služeći se visokoparnom, teorijskom artiljerijom – što mu simboličko mjesto u povijesti mreže nesumnjivo dopušta – ovaj izumitelj WWW skloniji je slikovitim usporedbama:

Želim biti siguran da činjenica da sam na internetu pogledao nekoliko knjiga
o nekoj vrsti raka neće doći do mojeg zdravstvenog osiguravatelja i da moje zdravstevno osiguranje neće porasti za 5% jer su u osiguranju saznali
da sam tražio te knjige.

Povod ovakvom razmišljanju leži u najavi najvećih britanskih telekomuniakcijskih operatera da će angažirati agenciju specijaliziranu za praćenje korisničke aktivnosti na Webu u cilju izrade korisničkog profila. Na osnovu njega, korisnicima bi u budućnosti korištenje Weba, navodno, bilo bitno lakše, budući da bi na svoje internetske adrese primali njima primjerene reklame i obavijesti. Iako i davatelji usluga i spomenuta agencija jamče novu razinu privatnosti kao i mogućnost da uslugu isključite, jedan veliki dio britanske javnosti zabrinuto je reagirao na ovu najavu.

Gotovo istodobno u Hrvatskoj je predstavljen novi zakon o elektroničkoj komunikaciji, koji bi po pisanju Bussines.hr-a mogao biti donešen već u svibnju. Novi zakon će između ostalog pokušati regulirati korištenje DTK-a, telekomunikacijsko tržište, odnose između operatera, implementaciju digitalnog radija i televizije, pravnu regulativu, institucionalnu strukturu zaduženu za praćenje razvoja elektroničke komunikacije i tako dalje. Ostavimo ovaj čas po strani pozitivne aspekte donošenja novog zakona, među kojima je onaj o uvođenju strožih pravila igre na tržištu hrvatskih telekomunikacija nedvojbeno najvažniji, i obratimo pažnju na slijedeće. U izvješću s predstavljanja zakona dvije stvari, naime, upadaju u oči: rok od nepuna dva mjeseca predviđen za javnu raspravu i zakon koji obavezuje operatere na šestomjesečno čuvanje podataka dobivenih telefoniranjem, surfanjem i SMS-anjem.

Takozvanu javnu raspravu, gotovo da ne treba ni komentirati: nepuna dva mjeseca naspram dalekosežnih posljedica koje će prouzročiti regulacija ove profitabilne grane ekonomije; upitna stručnost i transparentnost državnih tijela zaduženih za izradu zakona naspram korisnika, odnosno građana; interes profita naspram interesa društva i tako dalje, i tako dalje. Sve, naravno, zapakirano u sjajni celofan usklađivanja s europskim pravnim stečevinama i zaštitom potrošača. Da stvar izgleda bizarnije, u određenim je dnevnim novinama novi zakon predstavljen kao što će korisnike zaštiti od spama.

Što se tiče obaveze šestomjesečnog čuvanja podataka, umjesto komentara treba se opet vratiti Berners Leeju.

Vjerujem da je vrlo važno da me operater opskrbljuje vezom na Internet kao što
me vodovod opskrbljuje vodom. Operater omogućava povezanost i to
bez drugih dodatnih usluga (skladištenje podataka, na primjer; op.m.)

Stoga, kome vladina tijela zadužena za telekomunikacije pripremaju poslovni teren nalažući operaterima obavezno čuvanje podataka? Trećoj strani? Kako će treća strana koristiti podatke? Hoće li ih kupovati od operatera ili će ih sama prikupljati? I jesmo li sigurni da će nam novi zakon ostaviti mogućnost da program koji prati naše telekomunikacijske aktivnosti jednostavno isključimo, kao što je to slučaj u britanskom primjeru?

Intervju s Berners Leejem zanimljiv je zbog još nečega. Daleko od toga da u svojem intervjuu zastupa neku radikalnu medijsku ili društvenu opciju, Berners Lee na trenutke podsjeća na Iliju Rkmana, čovjeka koji je - ako se ne varam – među prvima u Hrvatskoj progovorio o potrošačkim pravima. Ustvrdivši da bi promijenio svog operatera ukoliko bi ovaj angažirao agenciju za praćenje aktivnosti na webu, Berners Lee zapravo ponavlja staro pravo potrošača, odnosno građanina. Misleći na svoju telekomunikacijsku aktivnost i podatke generirane njom, on kaže:

To je moje – ne možete to imati. Ako ih želite iz nekog razloga, morat ćete pregovarati sa mnom. Ja se moram složiti, moram znati što dobijam zauzvrat.

XS4HAAG

Odnos vrha EPH-a i uredništva Jutarnjeg lista prema novih tehnologijama svakako zaslužuje ozbiljnu studiju. Od prvotnog nepovjerenja u Internet, primjerice, preko restrikcije hiperlinka, do nedavnog pokušaja opravdavanja Butkovićeve neprofesionalnosti pričom o 'mračnoj strani interneta', pojedini menadžeri, urednici i novinari ove novinske kuće svako malo daju nam misliti o mreži svih mreža.

Posljednji slučaj je višestruko zanimljiv. Na početnoj web – stranici Jutarnjeg lista u desnom gornjem kutu tako od danas u streamingu (prijenosu zvuka i slike u stvarnom vremenu na Internetu) možemo pratiti sudski proces trojici hrvatskih generala koji se vodi u Haagu. Dvije su stvari zanimljive. S jedne strane, izravni prijenos suđenja na web-stranici jednih dnevnih novina, i s druge, napomena na dnu prozorčića za prijenos, koja na tehničkoj podršci zahvaljuje nizozemskom provajderu XS4ALL i web – stranici Domovina.net; stranici koja od 1995., između ostaloga, putem internata prenosi haška suđenja uživo.

Prijenos suđenja na web-stranici Jutarnjeg lista, naime, na stranici na kojoj prijenos ne očekujemo, dijelom podsjeća na ratne dane izvanrednih vijesti, na neprekinuti tok važnih informacija namijenjen ne toliko informiranju koliko ideološkom homogeniziranju. Nije isto pratite li prijenos suđenja na stranici namijenjenoj živom prijenosu cjelokupnog rada Haškog suda, ili na stranici dnevnih novina na kojoj se prijenos za korisničku pozornost natječe s, primjerice, izvješćem o prvom danu reality-showa. S druge strane, činjenica da prijenos omogućuje jedan od najvećih nizozemskih provajdera postaje značajnija ako znamo da je XS4ALL pokrenut 1993. od strane četiri hakera i da se 1994. u njegov razvoj uključio i kulturni centar De Balie iz Amsterdama ( Je li netko spomenuo Zamirnet? Antiratnu kampanju?). E sad...

Na svom nedavnom predavanju o budućnosti Interneta, o kojem nam izvješće donosi Open Democracy, Jonathan Zittrain je jedinu nadu u budući razvoj mreže nad mrežama položio u komunitarijance. On, naime, tvrdi da su Internet kakvog danas poznajemo stvorile četiri društvene skupine na četiri načina. Slobodno parafrazirajući, riječ je o poduzetničkim ( authoritarian), političkim ( federalist), supkulturnim (libertarian) i komunitarijanskim (communitarian) skupinama. U dinamičkom suodnosu, ove su skupine oblikovale Internet vodeći se s četiri strategije djelovanja: hegemonijskom (top-down), oporbenom (bottom-up), hijerarhijskom (hierarchy) i poliarhijskom ( polyarchical) strategijom. Tvrdeći da su zloupotrebe Interneta u zadnje vrijeme dosegle svoju najvišu točku, i da su došle sa područja kojeg zauzimaju supkulturne skupine, Zittrain najveću opasnost ipak vidi na području poduzetničke društvene skupine sklone različitim oblicima autoritarnog djelovanja. Eliminiravši političku društvenu skupinu, okupljenu oko različitih vladinih organizacija, kao odviše hegemonijsku, Zittrainu je na grafikonu preostala samo jedna skupina (komunitarijanska) i jedna strategija (oporbena).

Upravo ova skupina i ova strategija nedostaju u primjeru prijenosa haškog suđenja na stranicama Jutarnjeg. Štoviše, susret jednog od najvećih nizozemskih provajdera sjajne (hakerske) prošlosti s jednom od najvećih medijskih kuća u Hrvatskoj, povodom suđenja hrvatskim generalima, ne samo da potvrđuje Zittrainova razmišljanja, nego ukazuje i na zaboravljenu bliskost između libertarijanske i poduzetničke elite. Da stvar izgleda gore - kao u nekoj didaktičnoj priči - na web-stranici Domovina.net, na jedinom području za kojeg u ovom slučaju možemo reći da pripada komunitarijanskim tendencijama, u trenutku dok ovo pišem, suđenje nije moguće pratiti.

KIBERDŽEZVA PREDSTAVLJA...

U Galeriji Galženica, 2. travnja 2008., otvara se skupna izložba vezana za projekt Kiberdžezva. Izložbu su u suradnji sa studentima Odsjeka za animaciju i nove medije zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti pripremili Vjekica Buljan, Morana Matković, Petra Šešljaga i Klaudio Štefančić. Cilj izložbe je predstaviti mlade umjetnike koji su svoj izraz pronašli u domeni novih medija i predstaviti koncept umjetnosti kakav vide nadolazeće generacije umjetnika.

Osim ovog bloga, izložbu prati i blog jedne od sudionioca izložbe, umjetnice Dine Rončević, pod nazivom "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina' ".

Tema projekta umjetnice Antonije Begušić je istraživanje pitanja virtualnog identiteta u internet zajednicama poput Facebook-a ili Myspace-a i ostalih aplikacija koje služe upoznavanju i zbližavanju ljudi, te istraživanje načina i brzine stvaranja povjerenja i osobnih odnosa na osnovu tuđe prezentacije vlastitog identiteta. Fokus je vrijeme potrebno za dobivanje povjerenja među ljudima u virtualnom okruženju u kojem ništa nije sigurno niti dokazivo, te razvoj virtualnog odnosa među potpunim neznancima. Samo istraživanje bavi se upravo virtualnim identitetom i odnosom muškaraca i žena u virtualnom okruženju. Serija fotografija fragmenata tijela jednog čovjeka ukazuje na to da tijelo za razliku od lica može odavati dojam različitih identiteta i ne davati dojam identiteta uopće. Na fotografijama bi, prije razvijanja, bio umetnut tekst (rečenica-dvije) dopisivanja 2 neznanaca sa datumom dopiske koji bi prikazivao razvoj odnosa u periodu od 2 mjeseca.


Umjetnica Petra Hudić, odlučila se za temu Facebooka, internetskog servisa namijenjenog virtualnom druženju koji je danas prerastao u sociološki fenomen. Rad pod nazivom "953" sastoji se od serije fotografija koje prikazuju taj isti broj u raznim situacijama (sat, stranica knjige, račun...), a koji je podsjetnik na dragu osobu i internu priču. Naime, 953 je zadnji dio broja telefona bivšeg dečka s kojim je umjetnica u kontaktu samo preko Facebooka, tako da susret s tom osobom više nije fizički već strogo "internetski". Naglasak je na broju jer računalo radi isključivo na temelju brojeva. Serijom fotografija umjetnica želi pokazati "nastavak" te komunikacije, komunikacije preko interneta.

Dina Rončević se odlučila za kombinaciju interneta i vlastitog rada. Cijeli projekt je zapravo dio umjetničinog dugotrajnijeg rada, diplomskog, u sklopu kojeg radi i prekvalifikaciju za automehaničarku. Kroz vrijeme koje je prethodilo izložbi, umjetnica je vozila motor do unaprijed određenih lokacija te ih potom fotografirala, no, bilo je i besciljnih vožnji. Lokacije su auto-praonice, radione i slična mjesta koja su po nečemu specifična (npr. reklama u obliku polovice automobila postavljene iznad ulaza). Ta su joj mjesta, kao i sama vožnja motora, predstavljala isključivo ˝muški svijet˝ te tako bila nedostupna. Umjetnica je željela istražiti u kojoj mjeri su to zaista samo "muška posla", na koji način rod određuje koji će biti naši/njezini interesi, te kako to utječe na otkrivanje i razvijanje vlastitog identiteta. Proces prati ranije spomenuti blog "Tebe uopće ne treba zanimat' kaj je to 'bobina'".

Medij distribucije umjetnika Luke Hrgovića je internet (YouTube), a proizvod film, tj. video-zapis. On internet promatra kao mjesto na kojem može "izložiti" rad, a ne isključivo kao "medij za stvaranje". Na izložbi će biti prikazan umjetnikov razgovor s psihologinjom o dvije teme koje proučava već duže vrijeme, a to su multiplikacija i preuzimanje drugih identiteta, te radovi vezani uz to.

Rad umjetnice Mirne Martini pod nazivom "Mit o podzemlju" uključuje ljudsku potrebu za komunikacijom s prošlosti, njezinim slojevima. Na izložbi će umjetnica iznijeti skicu jednog futurističkog groba s dodatnim priključcima kao što su lampa, kugla s osobnim predmetom, ploča s imenom i adresom potraživanja, te klupa uz ploču na kojoj će biti položena knjiga s nacrtima, skicama, urbanističkim rješenjima i varijacijama projekta. Tragovi koji ostaju govore više o samom objektu nego o subjektu priče; od subjekta na grobu ostaje samo ime. Izloženi rad popraćen je i web stranicom.

"UTOPYAorTOMMOROW" ,projekt umjetnice Matee Šabić, rad je koji uspoređuje 4 percepcije stvarnosti s obzirom na osjetila i komunikaciju. Rad govori o tome kako predstavnici te 4 percepcije stvarnosti u govoru ili pismu ne mogu komunicirati jer ne govore istim jezikom, iako su možda iz iste zgrade, ulice, kvarta, grada, države... Sastoji se od dva dijela: prvi dio čine monitori na kojima "zdrava", gluhoslijepa, gluhonijema i slijepa osoba čitaju, tj. prevode ideju za "utopiju", te kompjuter sa prikazom web stranice koja objašnjava sam projekt i prenosi uživo situaciju s izložbe; drugi dio se nalazi pored prvog i istaknut je bijelim kvadratom na kojem su reljefno izdignute riječi "komunicirati, to communicate", latinicom i Brailleovim pismom. Na kvadratu će se nalaziti predstavnici 4 percepcije stvarnosti i "gosti", te će pokušati uspostaviti komunikaciju, tj. razumjeti se.

MANIFEST ZA MANUAL

Nedavno je do Kiberdzezve dospjela informacija o web stranici zanimljivog naslova: Digital Artists Handbook. Riječ je o projektu neprofitne engleske udruge folly čija se aktivnost odvija uglavnom na području digitalne umjetnosti. Na ovom priručniku rade brojni novomedijski umjetnici, kustosi i teoretičari s ciljem da umjetnicima zainteresiranima za nove medije (digitalnu umjetnost) ponude prvu tehničku pomoć: kratku povijest određenih umjetničkih žanrova (video umjetnost, umjetnost zvuka, softver umjetnost itd.), sredstva potrebna za rad (softveri naimijenjeni obradi slike ili zvuka, progamski jezici, web aplikacije, distribucijske web baze itd.), mogućnost participacije u projektu i, općenito, jednu diskurzivnu klimu, koja umjetnicima može olakšati snalaženje na još uvijek poprilično getoiziranoj sceni. Digital Artists Handbook dio je šireg kulturnog pokreta, poznatijeg pod nazivom FLOSS. Svi su programi, alati i servisi namijenjeni umjetničkom radu besplatni; promiče se udruživanje, kolaborativni rad i razmjena znanja.

Digital Artists Handbook, s druge strane, tipičan je oblik umjetničke prakse u kontekstu Weba 2.0. Ako ga retrospektivno sagledamo u kontekstu povijesti novomedijske umjetnosti, zamjećujemo da se pojavljuje točno deset godina od manifesta taktičkih medija (1997), kao što se i manifest taktičkih medija pojavio točno deset godina nakon manifesta nestabilnih medija (1987). Jedina i nimalo nevažna razlika, čini se, leži u tome što su digitalni praktičari danas umjesto manifesta odlučili objaviti priručnik.

Razloge toj odluci ne treba dugo tražiti: kultura otvorenog koda postala je dominantni poslovni model u informatičkoj industriji danas; Linux, marginalni operativni sustav s početka 90-ih, razvijen slobodnom participacijom svojih korisnika, danas nudi ozbiljnu i besplatnu alternativu drugim operativnim sustavima na području desktop računala; trend prebacivanja korisničkih mogućnosti s PC-ja na WWW, zahvaljujući sve jeftinijem i bržem hardveru, uposlio je milijune developera, a korisnike mreže, pa tako i umjetnike, suočio sa mobilnošću, s jedne strane, i obiljem, s druge strane. Nabrajanje bi mogli nastaviti, ali na obilje treba obratiti posebnu pažnju.

S pozicije marksističke teorije, dvije su stvari s Priručnikom za digitalne umjetnike zanimljive: s jedne strane, besplatni sadržaji (alati, servisi, softveri itd.), i s druge, njihovo obilje. Na prvu loptu, čini se kao da sredstva za proizvodnju prelaze u ruke digitalnih proletera ( tu smo kod još jednog manifesta, iz 1997. The Digital Artisans Manifesto R. Barbrooka i P. Schultza), kao da je riječ o tihom procesu koji se odvija, kako Barbrook sugerira, u samom srcu kapitalizma: u Silicijskoj dolini Sjedinjenih država. Iz te perspektive, kapital u nekoj gargantuovskoj inscenaciji proizvodi više nego što može pojesti/akumulirati, pa je primoran prepustiti višak radnicima. Ovi pak postepeno uz proizvode (sredstva potrebna za reprodukciju radne snage), stječu kontrolu i nad sredstvima za proizvodnju (operativni sustavi, web aplikacije i servisi, kodovi itd.) i tako pripremaju ekonomsku i društvenu promjenu, odnosno revoluciju.

Što ako zamislimo da umjesto široko dostupnog i besplatnog operativnog sustava – što je ideja koja je još do prije deset godina u mraku Microsoftovog monopola sjajila kao pariška komuna - danas imamo široko dostupan, slobodan i besplatan bežični pristup mreži; nešto kao pristup osnovnoškolskom obrazovanju? Dobrohotni kritik na to bi rekao: kao što je besplatni OS donedavno bio utopija, a danas stvarnost, tako će i slobodan pristup bežičnoj mreži jednom, i to uskoro, biti moguć. I eto nas u lošoj beskonačnosti.

Prelazak sredstava za proizvodnju u ruke digitalnih proletera (i umjetnika) nije tako uvod u samoukinuće kapitala - u ono što Marx tumači nemogućnošću kapitala da ovlada vlastitim inherentnim antagonizmima – nego prije jedna od tihih ekonomskih implozija, koja na području digitalne tehnologije sve brže mijenja proizvodne odnose (decentralizacija, User Generated Content, P2P itd.) i tako održava rad kapitala u punom pogonu i kontinuitetu.

Što je onda u takvim uvjetima primjerenije kao vodič (mladim) digitalnim umjetnicima? Manifest, naravno.

REALITY SHOW

Svijet je danas "pozornica" više nego ikad- "reality" televizija je vrlo popularna, a internet je postao glavno mjesto za ostvarivanje kontakata i eksponiranje. No, kakve su reakcije na tzv. "ulična kina" ?

Umjetnica Dara Friedman, 2007. godine je ostvarila projekt pod nazivom Musical- ljudi spontano počnu pjevati hodajući Manhattanom, a reakcije su se tajno snimale. Poslovni ljudi, majke, djeca, vozači taksija, turisti- svi su uključeni u projekt koji stvara neočekivani "mjuzikl" za sve one koji ih okružuju. Dakako, stanovnici New Yorka su naviknuli vidjeti druge kako pjevaju uz svoje slušalice, no projekt Dare Friedman govori o položaju zvuka u suvremenoj kulturi, a pogotovo u urbanoj okolini- osoba koja počne pjevati usred dana hodajući ulicom, postaje samo još jedan zvuk, još jedna buka u svoj toj gužvi i žurbi. http://www.publicartfund.org/pafweb/projects/07/friedman/friedman-07.html


Iste godine, noćna instalacija umjetnika Douga Aitkena, nazvana Sleepwalkers, uspjela je privući nešto više pažnje- sedam ekrana bilo je postavljeno na Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, a prikazivali su dnevne rituale petero ljudi: zaposlenika u pošti, radnika u uredu, dostavljača, biznismena i električara. Po dva su prikazivana u isto vrijeme, a svaka je priča trajala jednako dugo i imala istu strukturu.
Ono što je zanimljivo kod ovog projekta je to što promatrač može vidjeti nekoga na ulici kako vozi bicikl u isto vrijeme kad i dostavljač sa ekrana- da je video prikazivan u kinu, ovakva veza ne bi postojala- dakle, promatrač nije uključen u video; ovaj put je video uključen u vanjski svijet. http://www.moma.org/exhibitions/2007/aitken/


Oba projekta zapravo zazivaju ono što je primijetio Jean Baudrillard, a to je da je "kino prisutno u cijelom gradu- tom izvrsnom, neprestanom izvođaču filmova i scenarija" .

TELEFONIRANJE

Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.

U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.

Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.

Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.

I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?

FEMFEST IN BERLIN

Nedavno se na Nettime diskusijskoj listi pojavio poziv na izložbu, konferenciju i radionicu posvećenu - ne isključivo - digitalnom umrežavanju žena iz Istočne Europe. Događanje bi se trebalo održati tijeom svibnja i lipnja mjeseca u Berlinu i, kako kaže jedna od kustosica, Tatiana Bazzichelli, odnosit će se na područje na kojem se preklapaju aktivističke, umjetničke i hakerske prakse.

HACK.Fem.EAST je tipično novomedijsko događanje, čiji karakter dodatno određuje dosadašnji rad Tatiane Bazzichelli, talijanske sociologinje, kustosice i hakerice. Dva se aspekta njezinog rada, iz naše perspektive, čine najzanimljivijima. Prvi se odnosi na pokretanje mreže AHA posvećene aktivizmu, hakiranju i umjetnosti (activism – hacking – artivism). Od 2001. godine AHA mreža promiče, producira i informira javnost o političkim, tehnološkim i umjetničkim aktivnostima na području primjene novih tehnologija u Italiji i odnedavno u Njemačkoj. Među poznatijim aktivnostima ove mreže treba istaknuti povezanost s aktivističkim pokretom protiv zemlaja članica skupine G8 i organizaciju nezavisnog festivala kratkih porno filmova u Berlinu, tzv. Cum2Cut.

S druge strane, čini se da ovo područje presijecanja između aktivizma, umjetnosti i hakiranja može dobro poslužiti jednoj od umjetnica s naše buduće izložbe, Dini Rončević, koja, dijelom off-line a dijelom on-line, radi s problemom ženskog pristupa tehnologiji (strojevima), koristeći pritom i neke vidove kulture novih medija (weblog).

Drugi zanimljiv aspekt rada Tatiane Bazzichelli odosi se na njezinu nedavno objavljenu knjigu La rete come arte, koju bi privremeno mogli prevesti kao Umjetnost umrežavanja, u kojoj je dala jedan povijesni prikaz kolaborativnog rada na području talijanske umejtnosti, od Fluxusa 60-ih do novih medija 90-ih. Pritom treba naglasiti činjenicu da je Bazzichelli sociologinja i da je u svom prikazu naglasila upravo društveni aspekt umjetničke prakse.

P.S. Događanje još nema web stranicu, ali zainteresirani se mogu javiti na t.bazzichelli@mclink.it i na gaianovaz@gmail.com