MANIFEST ZA MANUAL

Nedavno je do Kiberdzezve dospjela informacija o web stranici zanimljivog naslova: Digital Artists Handbook. Riječ je o projektu neprofitne engleske udruge folly čija se aktivnost odvija uglavnom na području digitalne umjetnosti. Na ovom priručniku rade brojni novomedijski umjetnici, kustosi i teoretičari s ciljem da umjetnicima zainteresiranima za nove medije (digitalnu umjetnost) ponude prvu tehničku pomoć: kratku povijest određenih umjetničkih žanrova (video umjetnost, umjetnost zvuka, softver umjetnost itd.), sredstva potrebna za rad (softveri naimijenjeni obradi slike ili zvuka, progamski jezici, web aplikacije, distribucijske web baze itd.), mogućnost participacije u projektu i, općenito, jednu diskurzivnu klimu, koja umjetnicima može olakšati snalaženje na još uvijek poprilično getoiziranoj sceni. Digital Artists Handbook dio je šireg kulturnog pokreta, poznatijeg pod nazivom FLOSS. Svi su programi, alati i servisi namijenjeni umjetničkom radu besplatni; promiče se udruživanje, kolaborativni rad i razmjena znanja.

Digital Artists Handbook, s druge strane, tipičan je oblik umjetničke prakse u kontekstu Weba 2.0. Ako ga retrospektivno sagledamo u kontekstu povijesti novomedijske umjetnosti, zamjećujemo da se pojavljuje točno deset godina od manifesta taktičkih medija (1997), kao što se i manifest taktičkih medija pojavio točno deset godina nakon manifesta nestabilnih medija (1987). Jedina i nimalo nevažna razlika, čini se, leži u tome što su digitalni praktičari danas umjesto manifesta odlučili objaviti priručnik.

Razloge toj odluci ne treba dugo tražiti: kultura otvorenog koda postala je dominantni poslovni model u informatičkoj industriji danas; Linux, marginalni operativni sustav s početka 90-ih, razvijen slobodnom participacijom svojih korisnika, danas nudi ozbiljnu i besplatnu alternativu drugim operativnim sustavima na području desktop računala; trend prebacivanja korisničkih mogućnosti s PC-ja na WWW, zahvaljujući sve jeftinijem i bržem hardveru, uposlio je milijune developera, a korisnike mreže, pa tako i umjetnike, suočio sa mobilnošću, s jedne strane, i obiljem, s druge strane. Nabrajanje bi mogli nastaviti, ali na obilje treba obratiti posebnu pažnju.

S pozicije marksističke teorije, dvije su stvari s Priručnikom za digitalne umjetnike zanimljive: s jedne strane, besplatni sadržaji (alati, servisi, softveri itd.), i s druge, njihovo obilje. Na prvu loptu, čini se kao da sredstva za proizvodnju prelaze u ruke digitalnih proletera ( tu smo kod još jednog manifesta, iz 1997. The Digital Artisans Manifesto R. Barbrooka i P. Schultza), kao da je riječ o tihom procesu koji se odvija, kako Barbrook sugerira, u samom srcu kapitalizma: u Silicijskoj dolini Sjedinjenih država. Iz te perspektive, kapital u nekoj gargantuovskoj inscenaciji proizvodi više nego što može pojesti/akumulirati, pa je primoran prepustiti višak radnicima. Ovi pak postepeno uz proizvode (sredstva potrebna za reprodukciju radne snage), stječu kontrolu i nad sredstvima za proizvodnju (operativni sustavi, web aplikacije i servisi, kodovi itd.) i tako pripremaju ekonomsku i društvenu promjenu, odnosno revoluciju.

Što ako zamislimo da umjesto široko dostupnog i besplatnog operativnog sustava – što je ideja koja je još do prije deset godina u mraku Microsoftovog monopola sjajila kao pariška komuna - danas imamo široko dostupan, slobodan i besplatan bežični pristup mreži; nešto kao pristup osnovnoškolskom obrazovanju? Dobrohotni kritik na to bi rekao: kao što je besplatni OS donedavno bio utopija, a danas stvarnost, tako će i slobodan pristup bežičnoj mreži jednom, i to uskoro, biti moguć. I eto nas u lošoj beskonačnosti.

Prelazak sredstava za proizvodnju u ruke digitalnih proletera (i umjetnika) nije tako uvod u samoukinuće kapitala - u ono što Marx tumači nemogućnošću kapitala da ovlada vlastitim inherentnim antagonizmima – nego prije jedna od tihih ekonomskih implozija, koja na području digitalne tehnologije sve brže mijenja proizvodne odnose (decentralizacija, User Generated Content, P2P itd.) i tako održava rad kapitala u punom pogonu i kontinuitetu.

Što je onda u takvim uvjetima primjerenije kao vodič (mladim) digitalnim umjetnicima? Manifest, naravno.

REALITY SHOW

Svijet je danas "pozornica" više nego ikad- "reality" televizija je vrlo popularna, a internet je postao glavno mjesto za ostvarivanje kontakata i eksponiranje. No, kakve su reakcije na tzv. "ulična kina" ?

Umjetnica Dara Friedman, 2007. godine je ostvarila projekt pod nazivom Musical- ljudi spontano počnu pjevati hodajući Manhattanom, a reakcije su se tajno snimale. Poslovni ljudi, majke, djeca, vozači taksija, turisti- svi su uključeni u projekt koji stvara neočekivani "mjuzikl" za sve one koji ih okružuju. Dakako, stanovnici New Yorka su naviknuli vidjeti druge kako pjevaju uz svoje slušalice, no projekt Dare Friedman govori o položaju zvuka u suvremenoj kulturi, a pogotovo u urbanoj okolini- osoba koja počne pjevati usred dana hodajući ulicom, postaje samo još jedan zvuk, još jedna buka u svoj toj gužvi i žurbi. http://www.publicartfund.org/pafweb/projects/07/friedman/friedman-07.html


Iste godine, noćna instalacija umjetnika Douga Aitkena, nazvana Sleepwalkers, uspjela je privući nešto više pažnje- sedam ekrana bilo je postavljeno na Muzej moderne umjetnosti u New Yorku, a prikazivali su dnevne rituale petero ljudi: zaposlenika u pošti, radnika u uredu, dostavljača, biznismena i električara. Po dva su prikazivana u isto vrijeme, a svaka je priča trajala jednako dugo i imala istu strukturu.
Ono što je zanimljivo kod ovog projekta je to što promatrač može vidjeti nekoga na ulici kako vozi bicikl u isto vrijeme kad i dostavljač sa ekrana- da je video prikazivan u kinu, ovakva veza ne bi postojala- dakle, promatrač nije uključen u video; ovaj put je video uključen u vanjski svijet. http://www.moma.org/exhibitions/2007/aitken/


Oba projekta zapravo zazivaju ono što je primijetio Jean Baudrillard, a to je da je "kino prisutno u cijelom gradu- tom izvrsnom, neprestanom izvođaču filmova i scenarija" .

TELEFONIRANJE

Jučer je otvorena izložba Ivana Marušića Klifa "Telephoning" u Galeriji Galženica, prva u nizu izložaba posvećenih fenomenu baze podataka. Na stranicama galerije nismo stigli spomenuti sve aspekte Marušićevog rada. Stoga, evo ih još nekoliko.

U osnovi, Marušićev rad uz pomoć kompjuterskog programa (programer je Nenad Romić a.k.a. Marcell Mars) bira nasumično po dva telefonska pretplatnika iz T-Comove baze podataka dostupne na internetu i dovodi ih u odnos neželjene komunikacije. Posjetitelju izložbe ostavljeno je da bira želi li se uključiti u razgovor ili stajati po strani, slušajući razgovor između nepoznatih ljudi. Birajući telefonske brojeve, program ujedno pokazuje i lokaciju pretplatnika, služeći se dostupnom kartom, tako da dominatno zvučnu umjetničku instalaciju diskretno prati i kompjutorska slika.

Iz pozicije svakodnevne kulture, Marušićev je rad svojevrsna huncutarija. On je podsjetnik na ulazak u svijet novih tehnologija i novih medija. Tko, naime, u periodu djetinjstva ili adolescencije, nije koristio telefon da nazove neki nepoznati broj, uživajući u posljedicama svoga čina: npr. u otkrivanju različitog pristupa novom mediju s obzirom na društveno porijeklo slučajnog sugovornika. Tada nam, istina, kulturne dimenzije ove pojave nisu bile jasne, ali osjećali smo da postoji neka kvaka u načinu na koji ljudi komuniciraju telefonom.

Iz perspektive hakerske kulture, možemo reći da se Marušićev rad referira na Captain Cruncha, s tim da stvari stoje malo drugačije. Iako koristi Skype, Marušić, naime, ipak nešto plaća telefonskom provajderu. No, hak leži negdje drugdje. Najprije u reaproprijaciji telefonskog imenika dostupnog na internetu. Iako je javno dostupan, mi ga pravno ne posjedujemo: vlasnik (T-Com) može reducirati ili potpuno zabraniti pristup imeniku. Hak, nadalje, leži i u činjenici da je anonimnost eventualne huncutarije danas moguća jedino ovako: uz pomoć internetskog priključka, jednog kompjutorkog programa i jednog web servisa. Budući da je digitalna telefonija omogućila svakom korisniku potpunu kontrolu dolaznih i izlaznih poziva, biti voajerski nevidljiv, kao u prvim danima analogne telefonije, zahtjeva upotrebu interneta, poznavanje njegovog rada i osnovne vještine u programiranju.

I na kraju, gledajući Marušićev rad u kontekstu povijesti umjetnosti, ne možemo ne spomenuti dadaističku taktiku. Francis Picabia na dječjem drvenom konjiću. Par ljudi u istim godinama, 80-tak godina kasnije, koji slučajno nazvanim telefonskim korisnicima, susprežući smijeh, pokušavaju objasniti o čemu se zapravo radi. Zašto ne?

FEMFEST IN BERLIN

Nedavno se na Nettime diskusijskoj listi pojavio poziv na izložbu, konferenciju i radionicu posvećenu - ne isključivo - digitalnom umrežavanju žena iz Istočne Europe. Događanje bi se trebalo održati tijeom svibnja i lipnja mjeseca u Berlinu i, kako kaže jedna od kustosica, Tatiana Bazzichelli, odnosit će se na područje na kojem se preklapaju aktivističke, umjetničke i hakerske prakse.

HACK.Fem.EAST je tipično novomedijsko događanje, čiji karakter dodatno određuje dosadašnji rad Tatiane Bazzichelli, talijanske sociologinje, kustosice i hakerice. Dva se aspekta njezinog rada, iz naše perspektive, čine najzanimljivijima. Prvi se odnosi na pokretanje mreže AHA posvećene aktivizmu, hakiranju i umjetnosti (activism – hacking – artivism). Od 2001. godine AHA mreža promiče, producira i informira javnost o političkim, tehnološkim i umjetničkim aktivnostima na području primjene novih tehnologija u Italiji i odnedavno u Njemačkoj. Među poznatijim aktivnostima ove mreže treba istaknuti povezanost s aktivističkim pokretom protiv zemlaja članica skupine G8 i organizaciju nezavisnog festivala kratkih porno filmova u Berlinu, tzv. Cum2Cut.

S druge strane, čini se da ovo područje presijecanja između aktivizma, umjetnosti i hakiranja može dobro poslužiti jednoj od umjetnica s naše buduće izložbe, Dini Rončević, koja, dijelom off-line a dijelom on-line, radi s problemom ženskog pristupa tehnologiji (strojevima), koristeći pritom i neke vidove kulture novih medija (weblog).

Drugi zanimljiv aspekt rada Tatiane Bazzichelli odosi se na njezinu nedavno objavljenu knjigu La rete come arte, koju bi privremeno mogli prevesti kao Umjetnost umrežavanja, u kojoj je dala jedan povijesni prikaz kolaborativnog rada na području talijanske umejtnosti, od Fluxusa 60-ih do novih medija 90-ih. Pritom treba naglasiti činjenicu da je Bazzichelli sociologinja i da je u svom prikazu naglasila upravo društveni aspekt umjetničke prakse.

P.S. Događanje još nema web stranicu, ali zainteresirani se mogu javiti na t.bazzichelli@mclink.it i na gaianovaz@gmail.com

BESPUĆA INTERNETSKE ZBILJNOSTI

Skandal s lažnim intervjuom s premijerom Sanaderom u Jutarnjem listu vrlo dobro ilustrira odnos domininatnih skupina hrvatskog društva prema pravu na on- line privatnost, o kojem govori naš prethodni post. Štoviše, može se reći da je reakcija jednog od natiražnijih dnevnih listova na skandal s intervjuom naličje domaće novomedijske kovanice. U večerašnjom je Dnevniku HTV-a, naime, jedan je od članova upravnog odbora EPH- a, Stipe Orešković, ni manje ni više, za notornu neprofesionalnost Davora Butkovića, jednog od glavnih urednika Jutarnjeg lista, optužio mračnu stranu interneta.

Pridodamo li tome činjenicu da je među hrvatskim dnevnim listovima upravo Jutarnji list posljednji pokrenuo svoju internetsku varijantu, da i dan danas svoje on-line izdanje uređuje kao kopiranu varijantu tiskanog izdanja, da drugim riječima, nemalo izbjegava tehnologiju hiperlinka, naizgled ekscesni događaj lažnog intervjua dobiva svoju konzistentnu društvenu pozadinu.

Nije na žalost prvi puta da se u Hrvatskoj profesionalni nedostaci brane demoniziranjem interneta. Ako se dobro sjećamo, prije gotovo godinu dana skupini srednjoškolaca-blogera iz Zagreba, koji su na svojim blogovima komentirali loš rad pojedinih nastavnika, službeno je od strane upravitelja škole i Ministarstva prosvjete upućen svojevrsni ukor pred isključenje, a blogovi su, kao uostalom i cijeli internet, prozvani zbog mogućnosti da na njemu, ako želite, ostanete anonimni.

MOLIMO, POŠTUJTE LINIJU DISKRECIJE

Već smo pisali o problemu privatnosti na pojedinim servisima Weba 2.0, o tome kako su pojedini prijatelji i hakeri kategorički odbili bilo kakvu mogućnost druženja na Facebooku, dok su drugi tvrdili da "to još nije to" i da treba pričekati Googleov Social Graph API. Sad kad je Googleov servis pred vratima, problemi s privatnošću podataka na webu ni izbliza nisu idilični.

U odnosu na postojeći model društvenog softvera najbolje predstavljenog My Spaceom i Facebookom novina Googleovog servisa leži u nekoliko doista bitnih pomaka. U ovom trenutku osobne informacije većine korisnika interneta raštrkane su širom WWW-a: profil tamo, account ovamo, blog simo, osobna stranica tamo. Ako kupujete na Amazonu, posjedujete profil kupca na osnovu kojeg vam preporučuju kupovinu; na Facebooku imate drugačiji, ponešto trodimenzionalniji profil; na Pay Palu imate gole podatke, nešto kao žiro-račun; na Twitteru opet nešto treće itd. Googleov je servis odlučio tome stati na kraj.

U poprilično entuzijastičnoj reakciji Joshue Portera na pojavu Googleovog servisa, moguće je ugrubo vidjeti taj pomak. Ukratko, Google na bazi otvorenih HTML standarda omogućuje developerima i ostalim, manje vičnim korisnicima kontrolu nad pristupom vlastitim web stranicama. Autor bloga, ili vlasnik web stranice, tako sam odlučuje tko, kada i kako može pristupiti sadržaju njegovih on-line aktivnosti. Drugim riječima, ako i kada želim, mogu profil s Amazona udružiti s profilom na My Spaceu ili Last fm-u, te potom, uspoređujući ga s profilima drugih korisnika, postaviti ga kao glavni profil na stranicama H&M i tako si omogućiti drugačiji način kupovine odjeće. Kvaka je – kako kaže Porter – u tome što zahvaljujući novom društvenom API-ju Web 2.0 više neće biti zbroj zatvorenih vrtova, u kojima par web korporacija – kao što su Facebook, Yahoo, My Space, Google i drugi - kontrolira, posjeduje i trguje s podacima proizvedenim kreativnim radom web korisnika.

U tom slučaju, naglašava Porter, rast će i važnost osobne stranice, trajne web adrese (personal domain), koja će vjerojatno igrati ulogu koju poštanska adresa stanovanja ili zaposlenja ima danas u stvarnom svijetu. Na ovom mjestu još se jednom vraćamo temi o kojoj smo već pisali: budućoj funkciji GUI-ja, onome što ćemo prvo vidjeti na sučelju ekrana jednom kada pristupimo drugim korisnicima ili novim servisima.

No vratimo se aktualnoj polemici oko nove Googleove usluge, jer reakcija Danah Boyd na njezino pokretanje nije samo briljantna kritika najnovijeg IT proizvoda, nego i svojevrsna demontaža tehnološko-utopijskog diskursa Silicon Valleya. Usredotočivši se na formulaciju Tima O'Reillyja da korisnike weba treba naviknuti na to da neprestano javno budu izloženi, ne bi li se naviknuli na nove tehnološke uvjete, koje servisi poput Googleovog stvaraju na WWW-u, Boyd u najboljoj maniri europske (ljevičarske) teorije poseže za stereotipnom, no djelotvornom podjelom na tehničku i humanističku inteligenciju:

Ono što mi doista smeta – kaže Boyd – jest to da gikovi donose odluke bez obzira na perspektivu onih koji će u procesu primjene tih odluka ostati marginalizirani. Biti društveno izložen je okej ako si društveno privilegiran, ako ljudi nemaju simboličku dominaciju nad tobom ili ako se jednostavno time baviš. To je život najvećeg broja gikova iz Silicon Valleya. Ali ja provodim najveći dio vremena s tinejdžerima, s jednom od najranjivijih društevnih skupina(...)

Boyd je, naime, sociloginja koja proučava ponašanje tinejdžera na webu, no iza profesionalnog i ljudskog suosjećanja koje izbija iz ovog citata stoji analitička metoda koja u obzir uzima i društveni, odnosno klasni aspekt problema. On u tekstu zadobiva i političke dimenzije, osobito kada se Boyd okrene problemu stalne izloženosti u slučaju zviždača, žena, aktivista i drugih marginaliziranih i nerijetko podređenih društvenih skupina. No on posjeduje i formalističku, gotovo apolitičnu operabilnost, osobito onda kada Boyd upozorava na važnost konteksta:

Prisiljena izloženost stavlja ovu populaciju [deprivilegiranu op.m.] u povećanu opasnost, ako ni zbog čega, a onda zbog toga što je sadržaj uvijek izvučen iz svog konteksta. Devijacije u procesu izlaganja javnosti nisu stvar 'sigurnosti kroz nevidljivost'...stvar je samo u tome da budemo vidljivi u kontekstu.

GALERIJE KOD KUĆE

Trijem, kamper, kupaonica- uz mnogo mašte, bilo koji osobni prostor može postati uspješna galerija.
Nepoznata kod nas, no cijenjena diljem svijeta, nekolicina je umjetnika pokazala da dobra umjetnost može živjeti svugdje, naravno, uz održavanje visokog standarda kvalitete i profesionalnosti.
Jedan od njih je Mark Prier, koji je od svog stana, tj. sobe u Corner Brooku u Kanadi, napravio izložbeni prostor za video umjetnost- postavio je TV, slušalice i udobnu stolicu. " Galeriju" je nazvao 312 prema broju svoga stana. S vremenom je svoj rad proširio i na web. www.312.ca
www.thecaravangallery.co.uk stranica je, kao što i samo ime govori, galerije smještene u kamper. The caravan gallery je postigla veliki uspjeh turnejama diljem svijeta ( Amerika, Japan...)
Umjetnici Paul Harfleet i Hillary Jack svoj su stan u Manchesteru također pretvorili u galeriju. Apartment je do sada prikazao radove tridesetak umjetnika iz Manchestera, Londona, Glasgowa i Budimpešte. www.apartmentmanchester.blogspot.com
Osobni prostor u galeriju pretvorili su i David Martin i Richard Kendrick, koji su pokazali da i sasvim mali trijem može poslužiti kao prostor za umjetničke instalacije. www.porchgallery.org
Treba spomenuti i Bog standard gallery ( www.bogstandardsigns.com ), tj. umjetnicu Melanie Warner koja je wc pretvorila u izložbeni prostor, te projekt Phlight ( www.phlight.org ) umjetnika Simona Tyszka, koji je u svom londonskom stanu izradio reprodukciju Dakota aviona.